Mnogo prije nego što će zauvijek nestati sa životne scene, Vujisić je, prema svjedočenju vremešnih građana prijestonice, poslije Drugog svjetskog rata napustio i rodno Cetinje.
Da, rodno, iako ćete na mnogim mjestima na internetu i u knjigama pronaći podatak da je rođen u Beogradu.
- Beograđanin sam, jer u njemu desetljećima živim, ali ja sam ipak rođen na Cetinju. Ispravite to – prenio je nedavno „Yugopapir“ njegove riječi objavljene u jugoslovenskom časopisu „Studio“ iz Zagreba, 1988. godine.
SUMNJIVO „J“
Pavle je ovo navodno izjavio 1979. godine tokom snimanja TV filma „Siva uživanja“ Krešimira Golika. Požalio se da čak i službene edicije, poput Jugoslovenske enciklopedije, griješe u podacima o mjestu njegovog rođenja. I ne samo to. Insistirao je na tome da se u prezimenu zadrži „J“, odnosno da se preziva Vujisić, a ne Vuisić.
„Studio“ navodi da je prvu grešku učinio pop dok ga je upisivao u knjigu rođenih. I tako je Pavle ostao Vuisić. Ovo je prilično suprotno uvriježenom mišljenju, koje je čak potvrđivala i njegova supruga, da ga je „J“ u prezimenu nerviralo, pa se potpisivao Vuisić.
Ono što je bar sigurno jeste da je Pavle Vujisić porijeklom Crnogorac, a da je najveći dio djetinjstva i rane mladosti proveo na Cetinju. Otac Milisav, porijeklom iz Kolašina, jedno vrijeme je bio šef policije Zetske banovine, a, pored Pavla, živio je sa suprugom Radmilom, drugim sinom Dušanom i kćerkom Dobrilom. Mjesto boravka – Banski stanovi.
KAFANSKE ZGODE
I danas ove zgrade, poslije skoro devet decenija od izgradnje, suvereno i čvrsto prkose svim cetinjskim burama i promjenama. Nema u njima više Vujisića, ali ima sjećanja na glumca, koji je svojim osobenjaštvom i čarobnjaštvom pred kamerama obilježio pune četiri decenije jugoslovenske kinematografije.
Ako danas upitate kojeg vremešnog Cetinjanina da li zna da je Vujisić živio u prijestonici, teško da će vas dočekati sa čuđenjem ili ćutanjem. Tako je bilo i prošlog petka, kada se novinar Pobjede zaputio Bulevarom crnogorskih heroja, pravo ka Banskim stanovima, u kojima je Vujisić, po svemu sudeći, živio od kraja dvadesetih godina prošlog vijeka, pa sve do kraja Drugog svjetskog rata.
Vremešni Đuro Popović, koga je novinar Pobjede sreo na bulevaru, na pitanje o Pavlu Vujisiću i Banskim stanovima, prvo se nasmiješio, a potom rekao: „Znam đe je Pavle živio, kako ne znam. To je dan-danas lijepa zgrada. Stanovi su u ono vrijeme bili luksuzni. I danas su“.
Popović, kao iz topa, novinaru je ispričao i jednu manje-više poznatu anegdotu o ranim boemskim danima velikog glumca:
- Sjedjeli su neđe u kafani Pavle, njegov brat i otac. Dvojica braće već su mogla dosta da popiju, a otac je, izgleda, teže podnosio alkohol. Dok je noć odmicala, braća vide da se otac podnapio i da baš ne vlada sobom. Pavle to iskoristi, ustane od stola, ode nekoliko koraka i uzme bijelu salvetu, savije je preko ruke, priđe stolu i kaže ocu:
„Gospodine Vujisiću, mogu da naplatim? Pedest dinara, molim“. Otac izvadi novac i plati, a dvojica braće za te pare poslije nastave da piju u drugim kafanama – ispričao je Popović. Kafane, boemija, dosjetke, osobenjaštvo, ali i izrazito prgava i naizgled nepristupačna priroda odavno su bili sastavni dio imidža Pavla Vujisića.
Kao da je glumac oko svoje intime sagradio neke čvrste zidove i bedeme, baš nalik onima koji krase Banske stanove na Cetinju. Zgrade, koje je projektovao arhitekta Gojko Tadić, odlikuje kombinacija moderne, tradicionalne i primorske arhitekture. Iza debelih zidova, ukrašenih prostranim lođama, pravilnim lukovima i ravnim betonskim stubovima, danas žive brojne porodice koje su, prirodno, naslijedile i nešto od mnogih sjećanja i fizičkih tragova minulih generacija.
DUŠA OD ČOVJEKA
Iza visoke ograde od polubrađenog kamena, sa kovanim gvožđem, novinar Pobjede u petak je ispred Banskih stanova zatekao Marinu Đurković. Prijatna i srdačna, odmah se zainteresovala za priču o Vujisiću. I ona zna da je živio u Banskim stanovima, ali nema puno podataka o tom vremenu. - O njemu bi trebalo da zna jedna od najstarijih stanarki Rosa Vujović, koja već decenijama živi u Banskim stanovima – priča Marina. Zajedno odlazimo do njenog stana. U dubokoj starosti, iza teških vrata od borovine, u prizemlju, Rosa nas je takođe dočekala ljubazno i pažljivo. Ispostavilo se da je naša posjeta pun pogodak.
- Ja sam njega poznavala, jer smo mi malo kasnije došli u Banske stanove. Bio je fin, odličan mladić, samo takav. Duša od čovjeka – priča Rosa. Nijesmo stigli ni da upitamo gdje je tačno živio, Rosa nas je spontano preduhitrila:
„Živio je u stanu đe sad žive Perovići. Nakon Drugog svjetskog rata, Vujisići su se odmah odselili“. Samo nekoliko koraka i tri-četiri stepenika od Rosinog stana vodili su do vrata Perovića, iza kojih je nekad stanovala porodica Vujisić. Gospođa Perović takođe nam je potvrdila da je čula o Vujisićima, ali da ništa više ne zna o njihovom životu na Cetinju. Sa druge strane, nešto više podataka o cetinjskim danima Pavla Vujisića može se pročitati u sjajnoj knjizi „Posle fajronta“, autora Aleksandra Đuričića, rođenog Podgoričanina, koji živi i radi u Beogradu. Uz brojne podatke, anegdote i crtice iz Pavlovog života, Đuričić cetinjski period opisuje kao izuzetno buran, ispunjen brojnim dogodovštinama i nestašlucima dvojice braće Vujisića.
Međutim, Đuričić navodi da su Vujisići na Cetinju ostali do početka Drugog svjetskog rata, odnosno da su bili prinuđeni da se isele čim su pod Lovćen stigli Talijani. Takođe, u knjizi se navodi da su Vujisići na Cetinje došli u vrijeme kada je Pavle već bio rođen. Štaviše, na ličnoj karti i pasošu Vujisića, koji su danas izloženi u njegovom legatu u Beogradu, takođe se kao mjesto rođenja navodi prijestonica Srbije.
PRVA POMOĆ
Po svemu sudeći, mnogo je nedoumica i još neispričanih priča o Pavlu Vujisiću. Budući da je za života nerado govorio o sebi, ostaje nam samo da mozaik sklapamo od parčića sjećanja i iskustava njegovih kolega, saradnika i prijatelja, ali i od ponekih Vujisićevih razgovora sa novinarima, na koje je rijetko pristajao.
Jedan od Vujisićevih saradnika, crnogorski reditelj Branko Baletić, prisjetio se za Pobjedu da je Pavle imao neuništiv duh i na sceni i van nje.
- Radio sam sa njim na seriji „Kamiondžije“ i filmu „Sok od šljiva“. Dovoljno je bilo da se ono lice i pojava nađu ispred kamere. To govori sve. U svim njegovim filmovima, njegovo glumačko umijeće je zapravo taj minimalizam. Igrao je na tu svoju fantastičnu pojavu – priča Baletić. Malo ljudi zna, kako kaže, da je Pavle bio vrhunski intelektualac i pjesnik. - Sa njim ste mogli da vodite razgovore o bilo čemu, mimo ovog posla. Taj raskošni duh i duhovitost čovjeka imali su cetinjski korijen. Uvijek je to malo vuklo na „crnjak“ – kazao je Baletić.
Ne spori da je Vujisić volio da popije. Štaviše, na setu „Kamiondžija“, veli Baletić, bilo je i previše alkohola, jer su snimali i po 12 sati. Jednog dana, produkcija je zabranila piće za vrijeme snimanja. Baletić, Vujisić i ostali ljubitelji dobre kapljice imali su rješenje i za takvu zabranu. Zvali su ga „prva pomoć“.
- Ja sam u svom gepeku automobila držao scenarije i onda bih pozvao glumce da protrčimo još jednom kroz ključne scene. Ali, među tim scenarijima, u gepeku, bio je i jedan mali bar. Pajo kaže: „Bale, gdje je onaj scenario, negdje sam moj zaturio?“. Ja mu kažem da ima jedan u gepeku, a on ode, otvori gepek i samo zaroni unutra, nema ga 30 sekundi. Za to vrijeme cugne piće i pojavljuje se sa scenarijom. To smo mi zvali „prva pomoć“. Međutim, nikada se na setu i na snimanju nije primijetilo da je pio – priča Baletić.
Miodrag Petrović Čkalja nikad nije pio. Uvijek je, prema sjećanjima Baletića, govorio da je profesionalac i da ne pije dok radi. - Takvih glumaca i takvih ljudi više nema – ističe Baletić.
HUMANO LICE
Reditelj Veljko Bulajić samo jednom je sarađivao sa Vujisićem. Bilo je to na filmu „Bitka na Neretvi“, u kojem je Pavle igrao šofera Jordana. Bulajić je za Pobjedu ispričao da je Vujisić svojim fizičkim izgledom, jednim vrlo humanim i interesantnim licem, mogao u svakom filmu naći ulogu.
- Sa njim sam snimao „Bitku na Neretvi“, kada je on već bio afirmisani glumac, poznat i prihvaćen od najšireg broja gledalaca svojim odličnim ulogama, bilo da su glavne i vrlo složene, bilo da su epizodne. Pamtim ga po tome što je znao na pravi način da pročita i razumije tekst, sugeriše, odnosno znao je da tokom snimanja predlaže rješenja. On je interesantan apsolutno u svakoj situaciji u kojoj se nađe – priča Bulajić. Jednom prilikom se na snimanju Pavlovih scena u „Neretvi“ zatekao čuveni američki glumac i reditelj Orson Vels. Pavle mu se dopao, a Bulajić se prisjeća da je posebno Vujisićem bio fasciniran Franko Nero.
- Sjećam se da je Nero dolazio dva-tri puta na snimanje i meni stalno govorio: „Bože, pa mi nemamo ovakvog glumca“ – priča Bulajić.
Međutim, produkcija je sa glumcima boemima, u koje je naravno spadao i Vujisić, morala već na početku snimanja da napravi neku vrstu usmenog sporazuma. Bulajić priča da su u tom smislu najviše problematični bili Boris Dvornik i Vujisić. - Već drugog-trećeg dana skrenuo sam im pažnju da više nema pića tokom snimanja. Obećali su da će tako biti. Nijesu me iznevjerili. Dolazili su svježi i odmorni na snimanje – priča Bulajić.
BEZ OBILJEŽJA
Na Cetinju danas nema nikakvog znaka ili obilježja da je pod Lovćenom nekad živio Pavle Vujisić. Nema obilježja ni u Banskim stanovima. Sve istine pohranjene su u sjećanjima najstarijih mještana ili u ponekoj usputno zabilježenoj anegdoti.
A i one su podložne sumnjama i provjerema, jer je toliko ispričanih priča o Vujisiću, u kojima se ne podudaraju neki najvažniji podaci. On nas i dalje mrgodno posmatra iz brojnih filmskih priča koje su ga u jednom trenutku pozicionirale kao najznačajnijeg i najvećeg glumca jugoslovenskog filma. Ostaje nam samo da pretpostavljamo šta bi na ovo „čeprkanje“ po biografiji rekao sam Pavle Vujisić?!
Možda bi bio ironičan, ljutit i osoran kao u jednom od svojih testamenata, u kojem ondašnjim komunistima poručuje da će im iz groba j..... mater ukoliko samo i jedan pomisli da govori na njegovoj sahrani! Možda bi samo zamišljeno i nezainteresovano ćutao. Ne bi ni pet para pridavao ni tome što se zvanična Crna Gora ne sjeća nekih svojih najznačajnijih izdanaka, koji su priznanje i slavu sticali širom ondašnje Jugoslavije.
Ne bi, jer Pavle Vujisić bio je država sam za sebe. Široko more iz kojeg i danas svjetlucaju biseri punog života.
Pas je bio odličan, a ja bih mogao bolje
Reditelj Branko Baletić ispričao je anegdotu sa snimanja serije „Kamiondžije“. - Ne znam da li je ta scena ušla u finalnu verziju filma ili serije.
U toj sceni Pavle igra čuvara nekog stovarišta. Hladno je vrijeme, a on boravi u jednoj sobici, sa krevetićem. Tu je i pas, koji pored njega drijema.
Po scenariju, trebalo je da neki lopov preskoči žičanu ogradu. Međutim, pas to kao nanjuši, otvori vrata, izađe napolje i uhvati za nogu tog lopova, pa ga dovede do Paja. On to čita u scenariju i kaže:
„Jeste li vi normalni, ovo ja ne bih zapamtio, kako pas ovo da uradi?“ Tu je bio dreser tog psa i on je rekao Pavlu: „Ja sam psu objasnio, mi smo prošli te scene i on će to da uradi“. Pajo je tražio da dođu svi sa seta da on nama kaže koliki smo mi ludaci. Kad je došlo do snimanja, kamera je bila u maloj sobi, Pajo hrče na krevetu, a pas pored njega drijema. Kad smo rekli „kamera, akcija“, dreser pogleda psa, a on digne glavu, njuškom otvori vrata, otrči do ograde i zgrabi za nogu lopova i odvuče ga do Vujisića. Pajo nije mogao da vjeruje da će se to desiti. Odigra on što je bilo predviđeno, uspije taj dubl.
Cijela ekipa aplaudira, svi miluju psa. Pajo kaže:
„Izvinjavam se, pas je bio odličan, a ja bih mogao bolje. Ajmo još jedan dubl“.
Ovaj dreser kaže: „Gospodine Vujisiću, ja to ne mogu da ponovim. Pas nije pogriješio, ne mogu sad da mu objasnim šta da uradi, šta da promijeni, kad je sve odlično uradio. Nagradio sam ga kad je završio“. Svi smo se smijali. Pajo je samo došao, pomilovao kuče i rekao: „Pa, dobro, nijesam ni ja bio loš, ali pas je fenomenalan“.
