Kada je imala dvije godine, Niko je provela nekoliko mjeseci u bajkovitoj šumi Šprivald nedaleko od Berlina, pobjegavši od razaranja na kraju Drugog svjetskog rata. Njena najranija uspomena bila je potmula tutnjava bombardovanja začinjena škripom tenkovskih gusjenica pod crvenim zastavama.
Njeno djetinjstvo secirano je i kalemljeno riječima nekih tuđih ljudiveć onda kada je Krista Pafgen na modnim pistama Njujorka postala„simbol tevtonske ljepote“. Mnogo prije muzičke slave koju je dosegnula pod pseudonimom Niko...
Nepostojeći flert
Govorili su da je njen otac Vilhelm, juvelir plemićkih porodica u Kelnu, kao nacistički vojnik pogođen šrapnelom u glavu -izbog povrede glave završio na psihijatriji do kraja života. Ili možda poginuo kao stražar,možda čak i kao upravitelj koncentracionog logora... Ljudska je pokvarenost velika. Optuživali su Niko za rasizam, ksenofobiju, elitizam, antisemitizam, predrasude prema siromašnima i slabima –ne prestajući da kite njenu prošlost. Nikad se nije se branila.
Kada 16. oktobra muzički svijet bude obilježavao 80 godina od rođenja Kriste Pafgen, pionirke alternativne scene i kontrakulture sa kraja šezdesetih - mnogi će ponovo pokušati da joj učitaju „flert“ sa nacizmom. Govoriće kako je bila elitista, mizantrop. Sve što je ikad poručivala onima koji su pokušali da je uklope u bilo kakav šablon bilo je: „Pa što? Samo me ostavite na miru“.
I 30 godina nakon njene smrti, od posljedica pada sa bicikla na Ibici, svijet je takav da mu nije dovoljno da čuje nečiju muziku - i shvati kakav je neko zaista bio. A „The Marble Index“, njen drugi album, jedno je od najvećih umjetničkih djela koja slave individualnost.
Očajnički bijeg
U kakvom je očajničkombijegu bila Niko - od glume, mode, od očekivanja, jezika i pogleda drugih ljudi - svjedoči to što je „The Marble Index“ odstupnica u najdublju rupu egzistencijalne krize. U Hamletovu orahovu ljusku.
Istovremeno, bio je to i bijeg od konvencionalnih muzičkih stilova. Na ploči „The Marble Index“ ima svega - i popa, i roka i neke rudimentalne elektronike, moderne klasične muzike, pa i protopanka - ali to sveukupno nije ništa od toga.
U bijegu od konvencija, nametnutih identitetai emocija kojima se javno paradira, Niko je odlutala u „The Marble Index“. Kao nekaizgnana valkira u potrazi za novim kopnom na dalekom sjeveru. U tom stvaranju, ekspediciji ka samom kraju vremena, Niko je pronašla sebe.
Riječi prijatelja
Ako ni to nije dovoljno da se Niko „opravda“, onda bi ipak trebalo poslušati njene prijatelje. Džim Morison je jednom kazao kako „drugi ljudi gledaju u put, ulicu, stazu kojom idu, a Niko gleda Mjesec“. Endi Vorhol ju je usmjerio ka muzici, preporučio za nastup u bendu The Velvet Underground... S tim što ona nikad nije željela da bude dio njih ili bilo čega. Zato su nastupali pod imenom The Velvet Underground & Nico.
Režiser Elia Kazan joj je govorio: „Iskoristi svoje vrijeme, stvori vlastiti prostor“, a magični producent Džon Kejl usmjerio je njeno veliko muzičko putovanje„The Marble Index“. Konačno, harmonijum (neobični instrument, na pola puta od klavijatura do harmonike) na kojem je brodila tim olujnim sjevernim morem u muzičkoj grmljavini bombi iz djetinjstva,darovao joj je ni manje ni više nego Lenard Koen!
Eto, ta njihova Krista nije ni mogla, ni htjela da objašnjava bilo kome kako ne mrzi drugačijeg ili običnog čovjeka - već da samo stremi van očekivanja i šablona. Kada takav konačno pređe sve linije manjeg otpora, pred kapijama kraja vremena čekaće ga Niko, ljepote strašnije i pravednije od svih tenkovskih gusjenica pod crvenim zastavama.
FOTO: genius.com
