Da je Pariz centar kulture, umjetnosti, grad ljubavi, promjena, slobode i svjetlosti, to svi znamo. Ko jednom osjeti otkucaje njegovog „svetog srca“ uvijek će ih čuti, ma u kom se ćošku planete nalazio. Za one lišene tog doživljaja, tu su filmovi u kojima je ovjekovječen. Jedan baš takav, sjetni sanjalački kult „The Dreamers“ Bernarda Bertolučija prikazan je 10. oktobra 2003. u italijanskim bioskopima.
Te godine neki su ljubavno pismo pariskoj Kinoteci, novom talasu, filmu, ulicama revoluciji - zgužvali, bacili ili spalili. Rijetki su imali odgovor za Bertolučija. Neki su zapečatili njegovu pošiljku i označili je kontroverznom. Šaka onih koji su pismo zgrabili i položili na srce, znala je što zapravo predstavlja.
Svjetla velegrada
Bertolučijev film, poput pužolikog Pariza, u kućici skriva distrikte, u koje ni nakon nekoliko gledanja, ne uspijevate da uđete. Ovo je režiserov doživljaj čuvene majske revolucije šezdeset osme i omaž zlatnom dobu francuskog filma, mladima koji su mislili da mogu da promijene svijet. I, prije svega, vodič ka osvješćavanju, putokaz ka slobodi, dokaz da je prostor za revoluciju svuda oko nas - u glavi, sobi, bioskopu, na ulici.
Poruka da je orgazam bolji od bombi, knjige od oružja, kultura od nasilja, skupo je koštala Bertolučija. Zbog obnaženih tijela i seksa, ostvarenje začinjeno medom i djevičanskom, menstrualnom krvlju, dobilo je cenzorsku oznaku NC-17, koja se u Americi daje samo pornografskim filmovima. Zamijenivši maslac za krv, režiser je odigrao još jedan maestralni tango.
Bertoluči ruši granice, cijepa platno i otvara vrata, tvrdeći da su na setu jedna uvijek otvorena, kako bi glumac mogao da izađe iz uloge. U „Sanjarima“ osjećamo da Metju, Teo i Izabel u svakom trenutku izlaze iz sebe, šokirajući gledaoce novim idejama, dok se mi, kao posmatrači sve više osjećamo kao dio „band a part“ (neobične bande).
Nova kinotekaMetju (Majkl Pit) je Amerikanac u Parizu, dvadesetogodišnji student francuskog koji „pravo obrazovanje“ stiče u Kinoteci. Teo (Luj Garel) i Izabel (Eva Grin) su sijamski blizanci zaluđeni sedmom umjetnošću. Sjede u prvim redovima i upijaju kadrove prije nego što magija stigne do gledalaca u posljednjim.
Te šezdeset osme proljeće u Parizu mirisalo je drugačije. Svjetla velegrada su ugašena, a „hram filmova“ zatvoren, uprkos protestima. Breson, Godar, Trifo, Kluzo, Čaplini mnogi drugi režiseri „sele“ se u novu kinoteku – buržujsku kuću Teovih i Izabelinih roditelja.
Metju se zvanično priključuje blizancima nakon zajedničkog obaranja rekorda protagonista filma „Neobična banda “ u pretrčavanju Luvra. Njihove diskusije o umjetnosti ne prestaju, a zadaci „pogodi koji film“ postaju sve teži. U odsustvu roditelja, kuća je pretvorena u pozornicu za „prljave igrice“.
Strano tijelo
Incestuidan odnos brata i sestre, za Amerikanca postaje neshvatljiv, a pridruživanje seksualnim izazovima sve čudnije. Metju ne shvata njihov otuđeni svijet, zaključan za sve što dolazi spolja. Iza i Teo ne izlaze u grad, nemaju partnere i ne obaziru se na buktanje revolucije. Blizancima je dovoljan svijet koji su izmislili za sebe. U ime Kleptona, Monro, Cetunga, Delakroe, čvrsto stoje iza svojih barikada.
Nakon što se Metju zaljubi u Izabel, više ništa nije isto. „Strano tijelo“ kvari funkcionisanje sijamskog organizma. Tenzije rastu, baš kao i na ulicama. Sramotu i pokušaj samoubistva jer su roditelji vidjeli njeno obnaženo sklupčano tijelo pored brata i stranca, prekida razbijeni prozor, bačena kamenica sa ulice.
Da je „revolucija ušla u sobu“ shvataju i skriveni sanjari. Vrijeme je za ustajanje! Vrata kuće čudnih duša se zatvaraju. Musketari odlaze na protest. Metju ostavlja blizance ustremljene ka policiji. Moralo se tako završiti. Neke veze se nikada ne mogu pokidati, čak iako znate odgovore na sva „pogodi koji film“ pitanja.
Bio jednom jedan Amerikanac u Parizu. Ostavio je ljubav i rekao vatri „hvala što živim. Njen pepeo je zaborav“.
Od Horacija do bitnika
Scenario po svojoj knjizi „Sveta nevinašca“ napisao je škotski pisac Gilbert Ader. Baš on stoji ispred slike „Zakletva Horacija“ u sceni u kojoj Metju, Izabeli Teo pretrčavaju Luvr. Režiser je simbolično odabrao platno Žaka Luja Davida, jednog od prvih pobornika francuske revolucije 1789.
Jednu od ključnih rola odigrala je i muzika. Pametno odabrana „Ay Carmela“, španska republikanska pjesma iz građanskog rata, simboli slobode bitnici (Dorsi, Hendriks, Džoplin), Dilan, soundtrek Godarovih kultnih ostvarenja, francuski šansonjeri i Edit Pjaf za kraj sa čuvenom „Ne žalim!“
Hipotenuza i dvije katete
Da bi magični trougao ispunio Bertolučijevu teoremu, bile su potrebne dvije katete i hipotenuza. Katete sijamci - Luj Garel i Eva Grin i hipotenuza zavisna od kateta, Majkl Pit. Da nije bilo njihove povezanosti, ostvarenje ne bi fukcionisalo po principu „jedan od nas.“ Ne bismo saosjećali sa njima, niti bismo, kao što to režiser traži: „nesvjesno učestvovali u radnji“. Ali, ovaj zadatak nije bio jednostavan, naročito Evi Grin.Ovo je bilo njeno prvo filmsko iskustvo. Roditelji su je preklinjali da odbije ulogu, plašeći se da će završiti kao Marija Šnajder nakon „Posljednjeg tanga u Parizu.“ No, i sami znamo gdje je Eva Grin sada, možda baš zahvaljujući Bertolučiju!
FOTO: imdb.com / pinterest.com
