Banjalučani su po pravilu tipovi koji ne podnose bilo kakvu vrstu foliranja i pametovanja. Tamo, u dimu neke od kafana zavučenih u Gospodskoj, ili na splavu ušuškanom u mirisu ribljeg kotlića i magli nad tihim, usnulim Vrbasom - vlada svijet jednostavnih pravila. Jesi ili nijesi. Vjera ili večera.
„Jesi ili nijesi“ - baš tako je Nikola Pejaković opisao udarnu pjesmu „Svaku noć je isti mrak“ sa četvrtog albuma „4 prsta“.
Siroti Balkanac
Reći da je Kolja muzičar bila bi samo djelimična istina, a takve, opet, ne vrijede žilavog soma prevrnutog na žaru, tamo na Vrbasu. Kolja, to je isti onaj Žare iz „Otvorenih vrata“ (1995), nezaboravni Halil koji veliku bosansku filozofiju raspliće oko toga da li je tabla za košarku kriva ili ne („Lepa sela lepo gore“, 1996). Kafedžija iz „Rana“ (1998), Svirac iz ,,Rata uživo“ (2000), pa Kole iz „Mrtav 'ladan“ (2002)...
Konačno, Kolja je i scenarista nekih od ključnih projekata Srđana Dragojevića (baš on je napisao najuvjerljivije dijaloge iz „Lepih sela“), a najveći dokaz njegove autorske zrelosti jeste tekst za 15 epizoda serije „Vratiće se rode“ (2007). Ima on taj neporecivi talenat da običnog, sirotog, zaboravljenog Balkanca, žrtvu na vjetrometini tranzicija i ratova, briljantno nijansira. I učini ga epskom i mučeničkom - a s druge strane gargantuanskom, destruktivnom figurom.
Zbog toga, kada Kolja u bluz rok singlu kaže: „Još se nadam svaki dan da mi jave da je đavo bolestan“ - on prije svega misli na demona u sebi. Nikola Pejaković je reakcionar u duši, sa iskustvom silnih kolektivnih pokliča koji se povampiruju i vraćaju kao bumerang posljednje tri decenije na ovim prostorima. Na albumu „4 prsta“ se bavi gotovo isključivo sobom. Onim što može da učini potpuno sam, oplemenjujući i sebe i druge.
Jezik kafane
To je ujedno i dovelo do toga da forma albuma bude svedena na prostor za jedan kabare orkestar. Slično kao što to posljednjih godina čini Kralj Čačka - ali poganije, prostije, subverzivnije. Jezikom banjalučke kafane, bećara koji je prije dvije decenije pjevao „Haljinicu boje lila“, iz pera autora koji uveliko planira i piše tekst za film o Tomi Zdravkoviću. I eto vam dokaza da „Balkan bluz“ ne bi trebalo da se svodi samo na priču o Goranu Bregoviću. I ne samo to – već i da može suštinski bolje i mnogo slojevitije od toga.
„Četiri prsta“ je sjajna sintagma - tu mnogo više imate utisak da nešto nedostaje, fali, naspram punoće, potpunosti. Nikola Pejaković je rođen sa četiri prsta na desnoj ruci, što ga nikad nije sputalo na putu da bude osoben, virtuozni gitarista. Zato je vrlo simbolično što je „Četiri prsta“ instrumental smješten u uvodnom dijelu albuma.
Kolja nije slučajno napomenuo da singl „Svaku noć je isti mrak“ odudara od ostatka albuma. Jer ovih 19 pjesama nose cjelovit muzički utisak rastrčane radosti. U inat ovom vremenu i svim poganim, ogorčenim riječima kojima Kolja šiba stvarnost tu je šmekerski džez fank od početka do kraja ploče.
Ubistveno iskustvo
Početak je eskapistički-djetinji, po stihovima „Al' je lep ovaj svet“ Jove Zmaja - a finiš predivan, jednostavan i pomiren. „Uzmi ovu pesmu“ je zavjet da Kolja više ništa ne očekuje od bilo koga, već da je spreman da se do kraja i bez uzmicanja predaje drugima. Sve između je tovar prkosa, poganog cinizma, samokritičnih monologa kojima cijepa kafanski dim, a koje na briljantan način uspijeva da iznese njegova ekipa muzičara.
Bend koji je okupio, Kolja je opisao vrlo jednostavno – „ubice“. Ivan Aleksijević na klaviru ili orguljama, Milan Pavković na kontrabasu, Miloš Grbatinić za bubnjevima i nezaobilazni Vojislav Aralica koji ga prati od starta muzičke karijere, znaju i da stihove Jove Zmaja učine ubistvenim džezi iskustvom. Pjesme se nižu u kontrastima, posebno je izražen onaj nakon „Četiri prsta“ kada taj urnebesni dernek zamijeni uspavanka „Starost neće nikoga da čeka“.
Dobre namjere
Od bezimene koju shvata da ne zaslužuje, Kolja se oprašta lako, šeretski u savršenoj „Ja nisam mrava zgazio“ („Ljubav je samo nedosanjan san, koji mi ljudi sanjamo često. Danas je divan, sunčan dan – tebi uz mene nije mesto“).
Potom se opet rva sa đavolom u sebi dok pokušava da je zaboravi (mračna, najtvrđa „Ubio sam ženu koju volim“). I put je dug do oslobođenja od sopstvenih kočnica, nesigurnosti, potreba i povreda, na kraju u numeri „Uzmi ovu pesmu“ - ali je istovremeno đavolski zabavan i ljudski.
Vrhunac albuma je katarzična „Nema me bez nje“, posveta lijepim trenucima, koje ipak, nikad, ne mogu poraziti prolaznost i vrijeme. I sve to, ta velika unutrašnja borba sa unutrašnjim demonima - jeste Kolja. Mnogo je drame, nadanja, patnje, spoticanja i novih ustajanja zapleteno tamo na tihom Vrbasu. I više od svega - mnogo dobrih namjera.
S. STAMENIĆ
Ocjena: 80/100
FOTO: espreso.rs
