Ovaj istaknuti umjetnik odrastao je na Cetinju, školovao se u Herceg Novom, Splitu, Beogradu i Parizu. Radni vijek proveo je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu kao stalni scenograf opere, drame i baleta. U prijatnom razgovoru, umjetnik koji se ostvario kao scenograf, slikar, kostimograf i arhitekta, kaže nam da je ovom izložbom zaokružen njegov stvaralački krug. - Nijesam se pokajao što sam izabrao ovaj put. Nikada se nijesam umorio od svoje umjetnosti. Scenografija, slikarstvo i pozorište moj su život - ističe Adžić.
POBJEDA: Vratimo se u Vaše djetinjstvo. Kada ste bili dijete stric Vas je poveo u Zetski dom i, kako ste kazali, nešto je tada u vama zaigralo, protreslo vas i izazvalo jake osjećaje... Po čemu pamtite tu posjetu?
ADŽIĆ: Stric je radio kao pomoćni službenik u Zetskom domu. Kada me je odveo tamo, prvi put sam vidio pozorišnu predstavu. U meni je nešto zaigralo. Mogu slobodno reći da se „infekcija” koju sam tada dobio cijelog života dopunjavala i nikada me nije napustila. Zato sam se kasnije u potpunosti posvetio pozorištu, slikarstvu, arhitekturi. Jer, slikarstvo i arhitektura su podloga za scenografiju. Dobar scenograf ne možete biti ako nijeste i slikar i arhitekta i književnik. Umjetnost je sinetetizirana u oblasti scenografije. Scenografija je odraz svih tih grana umjetnosti.
POBJEDA: Petar Lubarda i Milo Milunović su u znatnoj mjeri obilježili Vaše prve radove nastale u djetinjstvu i ranoj mladosti. Sjećate se, kako kažete, ,,dragog čovjeka blagog lica koji se zvao čika Petar”…
ADŽIĆ: Pedesetih godina je na Cetinju postojala je i Umjetnička škola. Dječja radoznalost odvela me je da vidim šta se tamo dešava i kakvi su ti neobični ljudi. Sjećam se kada sam ušao u atelje - bila je to čudesna atmosfera. Tamo je bio čika Petar. Sjećam se njegovih riječi: „Đetiću, što tebe to interesuje, da li bi ti možda bio slikar?” Odgovorio sam mu: „Ovo što radite mi se čini izuzetnim“. Dao mi je par pastela, kredica u boji, koje sam sa radošću odnio kući. Tada sam počeo da „švrljam“.
POBJEDA: Da li su roditelji sa odobravanjem gledali na Vaše djetinje ,,umjetničke” korake?
ADŽIĆ: U početku je bilo problema. Počeo sam da crtam gdje god se to moglo. Vrlo često sam pravio štetu po zivodima - hodniku, na fasadi kuće… što se mom ocu nije svidjelo. Ali, ubrzo su moji roditelji shvatili da imam afiniteta prema neuobičajenom. Onda je tu počelo drugačije ponašanje, oblačenje, izdvajao sam se među djecom po neobičnim shvatanjima, a blok za crtanje uvijek mi je bio ispod ruke. U djetinjstvu sam se družio sa kasnije legendarnim umjetnicima Danilom Kišom, Dadom Đurićem, Lesom Ivanovićem i drugima. Cetinje je tada bilo nukleus crnogorske kulture i umjetnosti.
POBJEDA: Interesantan je bio Vaš prvi kontakt sa scenografijom kada je pedesetih godina na Cetinju sniman film „Lažni car“. Kako se sjećate te saradnje sa Milom Milunovićem koji je bio scenograf tog projekta?
ADŽIĆ: Za potrebe snimanja filma trebalo je zakloniti jednu ogromnu stijenu ispred manastira da bi se dobio ambijent vremena kada je Šćepan Mali vladao Crnom Gorom. Nekoliko nas je prvi put kaširalo tu stijenu. To je bio prvi put da sam učestvovao u nekom scenografskom projektu kao pomoćni izvođač. A Milo Milunović je legenda kakva se ne može opisati.
Opširnije u Pobjedi
