Da li Dragana Nikolića, Nebojšu Glogovca, Predraga Ejdusa, Ljuibišu Samadžića, Pavla Vujisića, Hemfri Bogarta, Ričarda Bartona i niz drugih velikih doživljavamo kao mrtve ljude? Ne.
Fizička smrt glumca nije njegova kreativna i umjetnička smrt. Ostaju filmovi, ostaju pozorišne role koje su ih svrstale u red besmrtnika, iako znamo da besmrtnost ne postoji, da poslije života ostaje ništavilo i tama. Osim kod glumaca. To im dođe kao nagrada, ili usud, za njihovo umijeće koje im je nekom providencom dato.
Milena Dravić je juče zakoračila u vječnost. O njenim velikim ulogama, filmskim, pozorišnim, televizijskim, pisaće teoretičari filma i pozorišta.
U ovom oproštaju sjetićemo se njenog pripadanja Boki Kotorskoj, Herceg Novom i Tivtu, Rosama i Kostanjici, mjesta i predjela koja su postali, prema njenim riječima, njen drugi zavičaj.
U foršpanu koji prati Milenu /uz Dragana/ u Boki vidimo je kako se prhivata zvona male crkve u Rosama i zvoni na uzbunu dok se požar približava moru.
Vidjećemo je na balkonu kuće u Rosama kako se duri jer se sa megafona brodice koja plovi ispod kuće čuje: “U ovoj kući žive Milena Dravić i Dragan Nikolić, naši veliki glumci”.
Vidjećemo je kako se spušta skalama prema Škveru sa cegerima u ruci, a u portu je čeka Dragan na gumenjaku. Vidjećemo je u zimsko doba, u vrijeme “Mimoze” kako upada na probu koja se održava u konobi “Bonaca” kod Toma Marina te Dragana i potpisnika ovog foršpana grdi jer je po njenom mišljenju previše čaša ispred njih.
Najžeća prijetnja je bila da će obavjestiti naše mame. Vidjećemo je kako odlazi sa Rosa, u Đenoviće, pa u Kostanjicu, ali nikada iz Boke. Vidjećemo je na rivi u Tivtu sa makijatom dok čeka probe jedne od najvećih uloga koje je podarila teatru u predstavi “Bokeški d mol”.
Vidjećemo je kako šotobraco ide sa Milenom Radojević, direktorkom CZK Tivat i traži da igra još, da igra. Vidjećemo je u prepunoj sali Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu kako se zajedno sa Novljankom Jelenom Đokić, Mladenom Nelevićem, Andrijom Miloševićem i ostalima klanja petnaestominutnim ovacijama na Sterijnom pozorju.
U pulskoj Areni kada ispred nje stoji više hiljada ljudi u dobokom poklonu Njoj. Vidimo je u mandraću u Kostanjici kada, poslije Draganove smrti, brine o njegovoj barci i predlaže da barku prevezemo na vez “Jugola Grakalića” i da barka mora da plovi, ne smije da stane.
Sada je ta barka kod Radeta Šerbedžije. I plovi. U tom foršpanu vidimo nju i Dragana kako se u zlovrijeme devedesetih, pošto je ona dospijela na “crnu listu” umjetnika koji se nisu slagali sa tadašnjim sistemom, sklanjaju u Herceg Novi, dok neverin prođe.
Vidjećemo je na našem filmskom festivalu kao gosta, učesnika, iskrene i snažne potpore Festivalu. Ove godine ovaj fošpan je trebalo da bude dopunjen njenim nastupom na svečanom otvaranju.
Milena je poslala dirljivu poruku jer je onemoćala ostala u Igalu. Bio je to njen posljednji pozdrav gradu i Festivalu koji je voljela i koji je volio nju.
Zapravo, kod glumaca je zabranjena upotreba “vremena prošlog”. Rečenica glasi: “Gradu koji voli i koji voli nju”. Zavazda.
