Piše: Mirko ZEČEVIĆ
Najvažniji politički događaji koji su obilježili srpsku političku scenu u poslednjih skoro 30 godina, praćeni političkom i društvenom radikalizacijom ostavili su snažne posledice na ukupnu crnogorsku dijasporu u Srbiji.
Da crnogorska nacionalna zajednica prolazi kroz proces asimilacije dovoljno je uzeti podatke na osnovu popisa stanovništva u zadnje nekoliko decenije. Tako na popisu 1981 godine u Srbiji je bilo 147 466.000 Crnogoraca, 1991 godine bilo je 117 712.000, 2002 godine – 69 049.000, 2011 godine – 38.527 Crnogoraca. Na osnovu ovih podataka vidimo da je u poslednjih četrdesetak godina nestalo više od 100.000 Crnogoraca u Srbiji, podatak koji bi, ipak trebalo nekoga da zabrine.
Ostaje nejasno zašto nikada do sada Crna Gora nije formirala objektivan sud o stanju u nacionalnoj zajednici u Srbiji na osnovu ozbiljne i konkretne analize ukupnog društveno političkog ambijenta u kome djeluje crnogorska nacionalna manjina, kao i analizu materijalnog i kadrovskog kapaciteta crnogorske zajednice. Da je tako učinjeno ne bi se moglo desiti da se Crnogorci u Srbiji koriste za potrebe dnevno političkih manipulacija, a nikada više udaljeniji od ostvarenja manjinskih prava koja su propisana međunarodnim normama, i ugrađena u pravni poredak Srbije. Srbija kao država se postarala da ostvari svoje obaveze i omogući uslove za zaštitu nacionalnog i kulturnog identiteta svih manjinskih naroda u Srbiji samim tim i crnogorskog na osnovu Zakona o nacionalnim savjetima u Srbiji.
Najosnovnija manjinska prava, kako to ističu stručnjaci za međunarodno pravo, a koji su istovremeno i podloga za ostvarivanje i dalji razvoj čitavog niza sa njima povezanih prava i sloboda, a to su: 1. Pravo na opstanak, 2. Pravo na identitet, 3. Pravo na jednakost i nediskriminaciju, 4. Pravo na upotrebu maternjeg jezika, 5. Posebna prava u domenu školstva, 6. Pravo na njegovanje sopstvene kulture i tradicije, 7. Pravo na djelotvorno učešće u životu zajednice, 8. Pravo na međunarodne kontakte i saradnje, 9. Pravo na efikasnu zaštitu zajamčenih prava.
Formiranjem crnogorskog Nacionalnog savjeta 2014 godine stvorena je i pravna mogućnost ostvarenja ostvarenja navedenih prava. Tim činom de facto i de yure zvanično je priznata crnogorska nacionalna manjina u Srbiji.
Međutim, u samom procesu njegovog formiranja, oni predstavnici države koji su trebali da pomognu grubim miješanjem jedino su se bavili onemogućavanjem njegovog stvaranja! Nikada nije vrednovan ovaj značajan čin na pravi način, niti su imali svijest o tome šta to znači ne samo za crnogorsku zajednicu u Srbiji nego i za samu Crnu Goru. Davanjem legitimiteta nekompetentnim osobama koje su se pojavile niodkuda, spriječili su da Savjet nikada ne profunkcioniše, i da ne ostvaruje svoju empacipatorsku ulogu u najbrojnijoj nacionalnoj zajednici u dijaspori.
Onemogućeni su i diskriminisani svi predloženi stručni ljudi poznati javnosti da preko Odbora uđu u Savjet. Njihova palanačka vizija svijeta umesto kulture nastojali su da razviju pseudokulturu, folklorno-ruralno crnogorstvo koje odgovara anticrnogorskoj politici. Tako je crnogorska zajednica postala talac nekompetencije nekoliko ljudi, koji su organizovano i smišnjeno sve četiri godine blokirali njegov rad. Sama činjenica da je crnogorski nacionalni Savjet postao glavna prepreka ostvarenja posebnih prava crnogorske manjine u Srbiji je monstruozna i morbidna. Četiri godine ovaj intelektualni polusvijet jedino se sve vise uplitao u paučinu bezzakonja, tako da je na kraju morao da interveniše i Nadležno ministarstvo za državnu upravu i lokalnu samoupravu i donese Rešenje o njegovom raspuštanju.
I pored javnih upozorenja Crnogorske nacionalne zajednice iz Beograda, kojima su ukazivali na njihovo nakazno i nezakonito ponašanje, do kraja i potpuno su ignorisali svaku sugestiju. Svim onim ljudima iz Beograda je bilo onemogućeno učešće u radu koji su u “mračnim vremenima” 90tih godina stali u odbranu crnogorskog dostojanstva i trudili se da ožive onaj duh jedini koji po crnogorskim moralnim imperitivima se poštuje, kojima se mjere ljudi. Ali uzaludno svaki njihov predlog trajno je diskriminisan i onemogućen. Većina članova Savjeta ničim se nije bavila izuzev zanesenoj opojnosti ko će više zgrabiti iz zajedničke kase. U toj pohlepi zaboravljen je cilj zbog čega postoji i kakva je uloga nacionalnog Savjeta, ili kako bi rekao Abdulah Sidran “ovi likovi su nepoznati Darvinu i još nijesu upisani u evolucijsku ljestvicu. Njima je mjesto neđe između gmizavaca i glodara. Od osjećanja posjeduju samo strah i glad”.
Primitivizam i zavičajnost proglasili su vrijednostima koji treba da čine identitet zajednice. Licemjerstvo je postal mjera njihovog obraza, a veličina priganice mjera njihovog identiteta.
Ovakav način organizovanja crnogorske zajednice gdje vladaju kriterijumi koji pojačavaju obmane i samoobmane siguran je put u njen nestanak. Da bi se raspetljao “mrtvi čvor” naše sudbine pitanje je strategije, principa u bitnim poslovima na potpuno novim osnovama.
Međutim, novi izbori za Nacionlni savjet crnogorske nacionalne manjine u Srbiji koji su u toku ne obećavaju nikakvu suštinsku promjenu. Ponovo su oživjele stare utvare iz prošlog Savjeta koji se kandiduju za elektore, pojačani predstavnicima nekih partija u Srbiji, spremni da ponove teror nekompetencije i još jedanput uzmu za taoca čitavu crnogorsku nacionalnu zajednicu u Srbiji. Dakle i dalje se forsiraju ljudi koji jedino mogu da obesmisle sve napore u podizanju svijesti i organizovanju čitavoga niza aktivnosti u vezi različitih napora unapređenja i ostvarenja zakonom određenih prava crnogorske nacionalne manjine.
Budući Nacionalni savjet uzimajući u obzir kandidate za elektore, i njihovo različito shvatanje crnogorskog identiteta mogao bi da nosi naziv SAVJET USTAVNO-PATRIOTSKE MANJINE U SRBIJI. To korespondira sa najnovijim trendom o ustavnom patriotizmu u Crnoj Gori, pa da tako zajedno potonemo u “glib kolektivne osjećajnosti!”. Ali naša sudbina ne mora da zanima bilo koga ako nijesmo sposobni da se sami izborimo za svoj opstanak.
Ovakvo sirovo i primitivno ponašanje nameće neophodnost korjenitih promjena u organizaciji crnogorske zajednice u Srbiji. Za konsolidaciju crnogorske dijaspore trebali bi da prate sledeći zadaci: 1. Formiranje novog Nacionalnog savjeta sa sjedištem u Beogradu na potpuno drugim osnovama koji će okupiti najbolje moralne i intelektualne snage, 2. Pozvati na odgovornost dosadašnje pojedince, članove koji su svjesno i organizovano blokirali rad nacionalne manjine u Srbiji a pritom provjeriti i osnovanu sumnju za niz krivičnih djela koje su počinili, 3. Sprovođenje inicijative za otvaranje crnogorskog kulturnog centra U Beogradu, 4. Promjena kulturnog obrasca i usvajanje paradigmi koje u sebi sadrže civilizacijsku vrijednost, 5. Sistemski rad na profilaciji crnogorske nacionalne samosvijesti.
Opstanak jedne zajednice, pa i pojedinca pitanje je strategije i posjedovanja različitih mjera u važnim pitanjima, koji određuju ciljeve te zajednice.
Sa aspekta interesa crnogorske dijaspore u Srbiji , uvažavajući činjenicu političkog ambijenta u kome dijaspora djeluje, njene organizovanosti i nedovoljne pomoći od matice države; Strategija saradnje sa dijasporom i Zakon o dijaspori, uopšteno su prihvatljivi tekstovi, ali skoro beskorisni za crnogorku dijasporu u Srbiji.
- U ponuđenom tekstu strategije dolazi do izvjesne zbrke pojmova koji na neki način oprijedeljuju crnogorsku dijasporu i kao: “crnogorski građani”, “crnogorski državljani”, “iseljenici” i sl, kada je u pitanju crnogorska dijaspora u Srbiji, radi se o crnogorskoj nacionalnoj manjini kao dijelu crnogorske nacije i potrebi afirmacije I zaštite njenog nacionalnog identiteta.
- U strategiji se stidljivo, jedva ističe potreba zaštite nacionalnog identiteta crnogorske dijaspore, kao da je pisana prije Referenduma. Za crnogorsku dijasporu u Srbiji je to pitanje najznačajnije i svi akcijski sadržaji i oblici rada treba da su u funkciji afirmacije tog identiteta, jer bez tog identiteta ne postoji ni državni identitet, koji se često koristi u strategiji.
- U strategiji tačka 7 govori o ostvarenju Statusnih prava i položaju iseljenika. Takva formulacija je za crnogorsku dijasporu u Srbiji potpuno neprihvatljiva. Radi se, prije svega o ostvarenju pojedinačnih i kolektivnih, opštih i posebnih manjinskih nacionalnih prava, koja je zemlja prijema, na osnovu Međunarodnih rezolucija, konvencija i sporazuma, dužna obezbjediti.
- U strategiji se često izjednačava dijaspora i iseljeništvo, i etički i nacionalni Crnogorci. Za Crnogorce u Srbiji te terminološke zbrke su štetne i netačne. Etnički Crnogorci u Srbiji su ustvari Srbi, koji u svojoj matici državi ne mogu biti dijaspora, a nacionalno oprijedeljeni Crnogorci su prava dijaspora o kojoj bi matica država morala više brinuti. Osih toga, Crnogorci u Srbiji se ne mogu podvesti pod pojam “iseljenika” jer to nijesu. Oni su crnogorska nacionalna manjina.
To je samo dio razloga koji govore u prilog da je potrebno izraditi posebnu strategiju koja bi se zvala: STRATEGIJSKI ZADACI PREMA CRNOGORSKOJ NACIONALNOJ MANJINI U REGIONU. (Navodi iznijeti u analizi su autorovi i nužno ne predstavljaju stavove redakcije Portala Analitika)
