Piše:
Marija Ivanović
Ako uskoro planirate putovanje koje podrazumijeva iznajmljivanje hotelske sobe, ni slučajno nemojte da gledate „Bad Times at the El Royale“. Režiser Dru Godar pobrinuo se da poslije čekiranja u njegovom filmskom hotelu odmah dobijete ozbiljnu paranojicu. Nažalost, jeza od hotelskih ogledala jedna je od rijetkih stvari u vezi sa ovim filmom kojih ćete se sjećati zauvijek. „El Royale“ obezbjeđuje i obećava pakleno divlju vožnju na početku, ali ne uspijeva da je kruniše finišom za pamćenje.
Mutna ekipa
Radnja se odvija krajem šezdesetih godina prošlog vijeka u nekada prestižnom hotelu na granici Kalifornije i Nevade. Jednog dana u njega stiže ekipa mutnija od Dunava: ostarjeli sveštenik (sjajni Džef Bridžis), siromašna afroamerička pjevačica (Sintija Erivo), kočoperni prodavac usisivača (odlični Džon Ham) i neprijateljski nastrojena djevojka koja možda jeste, možda nije hipijevka (Dakota Džonson).
Osoblje hotela čini samo jedan mladić, prilično sumnjivi „mali od palube“ (Luis Pulman). Vrlo brzo nakon što ih smjesti u sobe postaje jasno da ni on, ni njegovi gosti nijesu ljudi za koje se izdaju. Loše stvari počinju da se događaju već tokom dana, ali to je ništa u poređenju sa užasima koji počinju uveče, kada u hotel stigne Bili Li (Kris Hemsvort), capo di tutti capi svih loših momaka planete – i otključa pakao na Zemlji.
Kako da ne... Dru Godar je definitivno želio da postigne „pakleni“ efekat i možda je stvarno mogao da ga ima da ulogu nije povjerio Hemsvortu. U momentu kada psihotični Bili Li ušeta u hotel praćen sektaškim sljedbenicima (aluzija na Čarlsa Mensona i njegovu komunu), 40 minuta prije kraja, sve što je valjalo u vezi sa skoro dvoipočasovnim (!) filmom „El Royale“ strmoglavljuje se u vodu.
Pobožni fan
Dru Godar vozi priču bez mnogo grešaka u koracima sve do trećeg čina. Od tog dijela očekivalo se najviše baš zbog lijepo izgrađene tenzije, ali i umijeća koje je režiser pokazao finiširajući prethodni, debitantski horor film „The Cabin in the Woods“ (2012).
Njegova inicijalna ideja, cijeli koncept hotelskog filma, divno je zamišljena u teoriji. Nelinearna struktura, tarantinovska podijeljenost na poglavlja, odlično uigrana glumačka ekipa – sve vas provocira da gledate dalje i nestrpljivo iščekujete objašnjenje velike misterije hotela.
No, kako vrijeme odmiče, dok vas polako pušta opijenost fantastičnim kompozicijama Majkla Đakina i raskošnim retro dizajnom, shvatate da je Dru Godar mnogo bolji i pažljiviji filmofil nego režiser. I, prije svega, pobožni fan Tarantinovih radova.
Čudna obaveza
Hotel „El Royale“ djeluje kao da je izašao iz glave vrlo samopouzdanog fana Kventinovih krvoprolića, Kjubrikovog klasika „The Shining“ (1980), hotelskog omnibusa „Four Rooms“ (Tarantino, Rodrigez, Anders, Rokvel, 1995), detektivskih papazjanija Agate Kristi, neobičnih marginalaca braće Koen i Andersonove poslastice „The Grand Budapest Hotel“ (2014).
Zbog toga osjećate čudnu „obavezu“ da ga volite. Očajnički želite da vam se dopadne i navijate da pokida do kraja.
Međutim, teško je navijati za film čiji je najveći negativac Tor bez čekića, koji šeta naokolo sa seksi „six packom“ na izvol'te, uvijajući kukovima, trepćući okicama, tripujući da hipnotiše cijeli svijet, ponašajući se kao mješavina Džima Morisona i Merlina Mensona.
Dru Godar mnogo kraducka ili, ako vam je volja, uzajmljuje od Tarantina, ali to počinje da smeta tek u posljednjoj trećini, kada shvatite da režiser i scenarista ipak nema dovoljno municije da isporuči zamišljenu priču. Taj osjećaj se najbolje može opisati onim koji biste mogli da imate da uskočite u hiperzabavnu vožnju rolerkosterom, a onda se zaglavite na posljednjem dijelu trake – i čekate Ente da dođu da ga poprave.
Zar ima još
„El Royale“ je i gangsterski film, i kvazimjuzikl, i noar, i špijunski triler, i poludetektivska zavrzlama začinjena ključnim sastojcima američke politike šezdesetih – od Huvera, preko Kenedijevih, do hipija i Vijetnama.
Nažalost, Godar nije napisao dovoljno britak scenario da bi razvio ubjedljive likove i pokazao nam da je ovaj nespojivi spoj žanrova realan u praksi. Dok stignemo do kraja, kada zabavu zamjenjuje patetika, gledajući kako se nazivi novih poglavlja smjenjuju na velikom platnu, već smo makar pet puta pomislili: „Isuse Hriste, zar ima još?“
Najveća ironija? Morate da pogledate ovaj film! Uprkos lošem trećem činu, uprkos neubjedljivom Hemsvortu, uprkos razvučenim djelovima i nedorađenim odnosima glavnih likova. Morate, jer „El Royale“ zbog uzbudljivih djelova jeste jedno od većih trilerističnih osvježenja na bioskopskom repertoaru. Samo se ne nadajte da će film biti dobar koliko i Hemsvortove pločice.
Ocjena: 6/10
Režija i scenario: Dru Godar Uloge: Džef Bridžis, Sintija Erivo, Dakota Džonson, Džon Ham, Kris Hemsvort Trajanje: 141 min
