Bendu Jethro Tull bila je dovoljna samo jedna ploča da bi došao do saznanja da mora da rizikuje sa nekim novim, smjelijim pravcima. Jan Anderson i ekipa ispljunuli su 1.200 funti i snimili „This Was“ – debitantsku ploču koja ne zvuči kao bilo što po čemu sada prepoznajemo kultni Tull.
Promjene imena
Grupa Jethro Tull je britanska ikona progresiv roka. Pjesme „talovaca“ možete čuti svugdje – dok gledate televizijske reklame, preturate među rafovima samoposluge, bindžujete mejnstrim seriju ili upijate arthaus film.
Anderson i ekipa inspirisali su paletu muzičara najširih ukusa i pravaca - od Dikinsona i Herisa iz benda Iron Maiden, preko gitariste Džoa Bonamase i grandž titana Edija Vedera, do death metalaca iz grupe Blood Ceremony i indi rokera iz The Decemberists...
Prosto, „talovci“ su vitezovi velike muzičke ere kada su se sudarili folk i hard rok. Planetarno su malo manje važni nego Tho Who i Led Zeppelin - ali imaju status velikana, pogotovo u Velikoj Britaniji.
Tull, predvođen „ludim flautistom“ Janom Andersonom, ostao je prepoznatljiv po žestokom, prašećem, raspištoljenom zvuku. Ipak, na albumu „This Was“ koji je objavljen 25. oktobra 1968, prije pet decenija – „talovci“ su bili ponajmanje prog-rok!
Moralo je da prođe nekoliko godina da bi se momci iz Bristola, na sjeveru Engleske, afirmisali u Londonu, u čuvenom klubu „Marquee“ u distriktu Soho na Vest Endu, gdje su se proslavili The Who i The Rolling Stones. Krajem šezdesetih tražili su identitet... Anderson se godinama kasnije prisjećao kako su „mijenjali imena toliko često, da se jednom dogodilo, kad su pozvani na binu, da vlasnik kluba nije shvatio da su to oni“.
Dva frontmena
Bend je dobio ime po banalnoj figuri koju su Anderson i ekipa „pokupili“ iz srednjoškolskog istorijskog udbženika. Džetro Tal bio je britanski aristokrata iz 18. vijeka koji je napravio agrarnu reformu. Zadržali su ga samo zbog toga zato su baš pod tim imenom prvi put pozvani da ponovo nastupe u nekom klubu...
Uoči snimanja albuma, članovi benda bili su tolika sirotinja, da je Jan Anderson, umjesto grijanja, za mali stan nabavio debeli, prerasli kaput koji je vukao svuda za sobom. Kasnije je postao njegov zaštitni znak. Producentima su se dopali, ali pod uslovom da frontmen bude gitarista Mik Abrams, a ne Anderson koji im se učinio napola lud.
Ključna tačka razilaženja Abramsa i Andersona bilo je sljedeće: Mik je želio da sviraju bluz rok u stilu Stonsa, a Jan je želio da eksperimentiše sa tvrđim zvukom, ali i sa flautom, džezom...
Pohvala ludosti
Rezultat je bio album „This Was“: izuzetno interesantan sudar dva nepomirljiva senzibiliteta te 1968. godine. Na ovoj ploči ima baš svega, i bluza i džeza i britanskog folka na flauti i brzih, bučnih gitara. Tu su čak četiri instrumentala (zanimljiva posveta džez klasiku „Serenade to a Cookoo“ Rolanda Kirka), tema iz Pink Pantera u pjesmi „My Sunday Feeling“... I numera vrlo simboličnog imena „Move on Alone“ - jedina u karijeri Tulla koju ne pjeva Anderson, već Abrams. „Dharma for One“ je jedina pjesma koja je postala klasik za kasniji koncertni repertoar.
Na unutrašnjoj strani omota ploče pisalo je: „Ovo je rezultat jednog našeg momenta, ali stvari se mijenjaju, zar ne?“ Ironijom sudbine, kritika je te 1968. godine obožavala album. Obje strane Atlantika čule su za Tull, a taj davljenički klinč bluza i folka na strmoglavim gitarama dobio je isključivo pohvale.
Zakopane sjekire
Ipak, „talovci“ su znali da ne mogu dalje zajedno. Abramsa je nekoliko sedmica kasnije naslijedio Tomi Ajomi, kultni gitarista koji je kasnije proslavio Black Sabbath. Nakon njega stigao je Martin Ber i Anderson je konačno znao kakvu muziku želi da svira... Kada je godinu kasnije izašao „Stand Up“, Jethro Tull je već bio kultni prog-rok bend.
Mik Abrams nije prošao tako loše. Radio je kao vozač i bodigard, a zaradio je i pristojan novac sa drugim bendovima. Kada je, sa ostatkom prvobitne grupe Jana Andersona, tokom devedesetih ušao u projekat This Was - doživio je čak i da mu fanovi Tulla sabotiraju svirke!
Na kraju je ispalo da su ljubitelji Jethro Tulla smatrali Abramsa mnogo nepoželjnijim nego sami članovi benda. Na primjer, gostovao je na Andersonovim albumima, a dešavalo se i obrnuto, da frontmen Jethra „uskoči“ i u njegove pjesme.
Nakon srčanog udara i mnogo godina zdravstvenih problema Abrams je objavio ploču „Revived!“ prije tri godine... I baš na tom albumu je gitara Martina Bera, kultnog gitariste Tulla koji ga je naslijedio - najljepši dokaz o „zakopanim ratnim sjekirama“ Abramsovog bluza i Andersonovog progresiv roka.
FOTO: genius.com / pinterest.com
