Rodio se u Zagrebu, u šestoj godini se sa porodicom seli u Sarajevo, a u dvanaestoj godini za Beograd.
Beskompromisan i stamen pred naletom šunda i kiča koji je počeo da dominira u vrijeme uspona EKV-a, pomalo je bio i pesimističan po pitanju osvješćenosti na ovim prostorima.
"Rock’n’roll ne može ništa konkretno da promijeni zato što je u medijima zatrpan drugim oblicima pseudokulture. Izgubio je ono malo mjesta koliko je imao ranije, ali postoji određeni krug ljudi koji je ostao normalan", rekao je u jednom intervjuu.
Počeo sam da sviram u četvrtom razredu osnovne škole kada mi je otac kupio akustičnu gitaru na kojoj je pisalo Tango, potom sam išao u muzičku školu i naučio neke akorde. Bilo je to u Sarajevu gdje smo se doselili kada sam imao šest godina i na čudan način mislim da je ono mračno uticalo na mene. Bio sam strašno ratoboran, istinoljubiv i stalno sam se tukao sa starijima od sebe. Oni su me naravno mlatili, i dolazio sam kući krvav, plačući, što je trajalo do 1970. kada smo se preselili u Beograd. U Sarajevu sam imao najboljeg prijatelja Amera sa kojim sam idući ulicom stalno pjevao Bitlse. Tada sam želio da kada porastem postanem jedan od njih. U tom periodu mnogo sam čitao, što mi je ostalo kao potreba i kasnije. Stalno sam mijenjao ukuse, čas bi mi se nešto svidelo, a čas ne bi. Sjećam se da sam mahnito čitao Aleksandra Dimu i to ispod klupe za vrijeme časa zbog čega sam i oćoravio pa sam kasnije morao da nosim tegle na očima i nisam vidio bijelu mačku u mraku - pričao je Milan u emisiji "Tri želje za zlatnu ribicu" novinarki i prijateljici Ireni Mišović.
Iako u početku nije imao podršku roditelja za izbor muzike kao životnog puta, ipak su ga podržali već nakon prvog hvalospjeva u novinama koji je veoma brzo usledio.
Za razliku od posljednje decenije u kojoj je živio, početak osamdesetih ostao mu je u predivnom sećanju jer je mogao bez ikakvih stega da uživa u beskrajnoj ljubavi koja je u tom periodu vladala među ljudima. Međutim, slava mu nije prijala.
- Nije baš prijatno kada ljudi žele sa vama da pričaju i onda kada niste raspoloženi za to. Više ne mogu nigdje da odem, ne mogu da radim ono što želim. Ljudi me sve češće maltretiraju. Ne mogu da se pomirim s tim preuveličavanjem na svim poljima, izgubljenim vremenom koje provedem u razgovoru sa onima koji me zovu bez ikakvog razloga i hoće da čuju samo tračeve. To umije da bude vrlo neprijatno - izjavio je za list Ćao.
O Mladenoviću su ispričane brojne priče i snimljeni dokumentarni filmovi. Ime Milana Mladenovića danas nose ulice u Beogradu, Zagrebu i u našoj Podgorici.
Biografija slavnog rokera “Dječak iz vode”, autora Flavia Rigonata se završava Milanovom rečenicom koja je napisana i pored njegovog grafita:
“Za kraj bih rekao samo da mi ni u kom slučaju nije žao što sam sve ove godine protraćio na tako neozbiljnu stvar kao što je rokenrol, i mislim da poštenije i iskrenije nisam mogao da potrošim sve te godine”.
