Veljko Bulajić jedan je od najcjenjenijih jugoslovenskih autora. Ipak, iako je ostavio neizbrisiv trag stvarajući takozvane „partizanske filmove“, poput „Kozare“i„Bitke na Neretvi“, ljubiteljima sedme umjetnosti sa nešto neobičnijim ukusom najupečatljivije je njegovo djelo „Čovjek koga treba ubiti“ (ili „Legenda o Šćepanu Malom“). U ovom filmu, Bulajić se poigrao sa uvijek ranjivom istorijskom građom pretvarajući Šćepana Malogu agenta Pakla koji je poslat da uspostavi narušenu ravnotežu na Zemlji. „Čovjek koga treba ubiti“ je nešto do tada (i od tada) neviđeno u regionalnoj kinematografiji.
Bulajić je pošao sličnim tragom i u filmu „Njegoš drugi put među Crnogorcima“. Subverzivna drama, početa odmah poslije „Neretve“ (1969) ali završena tek1981, nikada nije zvaničnoprikazana. Pretpostavlja se da je glavni razlog njena opasnost po politički sistem. Film je izvučen iz depoa kao već montirana građa, iako se jasno vidi da mnogi djelovi nedostaju. Ipak, možemo ukopčati priču.
Kuriozitet je svakako i filmski plakat koji je s mukom digitalizovan, jer je jedva sačuvan. Naime, veliki Pablo Pikaso naslikao je Bulajiću poster i za „Neretvu“ i za ovo djelo još krajem šezdesetih. Prvi film je pogledao, drugi nije stigao da vidi. Umro je 1973, osam godina prije nego što ga je Bulajić priveo kraju.
Popularni baja
Negdje na oblačastom krajoliku neba, Svetog Petra (Miki Manojlović) budi graja nekoliko anđela.
- Što je bilo, kakva je ovo halabuka? Mrtve biste probudili...
- Oče blagorodni Petre, znate ono bezbožno parče zemlje, takozvanu Jugoslaviju?
- Ne pominjite mi je, Gavrilo! Jezik pregrizao, Mihailo! Pu, pu, pu...
- Umro je Maršal Tito!
- Auh, sunce ti božje... Je l' to sigurno, Rafailo?
- Juče popodne u Ljubljani. Ne bi smio u pakao, ni slučajno. Dragocjen je, brz, ekspeditivan... Predlažem da ga zadržimo.
- Ne zakazujte ročište. Neka se Konačni sud odloži koliko može. Taj narod je lud, a Ameri jedva čekaju da gori. Zovite mi nekog, dajte mi neko veliko njihovo ime... Onaj Lola Ribar je isuviše mlad, šteta... Karađorđeviće ni slučajno... Miljković bi se odmah ubio... Ivo Andrić je mlak... Krleža?
- Još je živ. Uzmite Crnogorce...
- Zajebavaš li ti to mene, Urilo?
- Ne ja. Em pokrivaju 40 odstosaveznih funkcija, em je taj njihov Njegoš popularan po cijeloj Jugi...
- Njegoš, aha... Bra'o.On i crkveno lice bješe, da, da... Zovite mi ga.
- Odmah. I samo obazrivo, Sveti oče. Baja je napisao Luču mikrokozma.
Dva galeba
Dovode Petra Drugog Petrovića (Bekim Fehmiu). Sveti Petar mu dodijeli zadatak da se vrati na Zemlju iobjedini narod. Bulajić je očigledno, sudeći po nazivu i radnji, imao u glavi Domanovićevu pripovijetku „Kraljević Marko po drugi put među Srbima“, te se tako Njegoš, duboko zamišljen, vraća dolje.
Uz Štulićeve stihove „Teško vrijeme za matore, prijatelju moj“u taksiju, vidimo Njegoša kako putuje prema zgradi Saveznog izvršnog vijeća u Beogradu. Taksisti je odnekud poznat, ali ne može da se sjeti. Sa Cetinja, odgovara vladika, a ovaj pokušava da se prisjeti kad jeposljednji put bio tamo, dokkolima izbjegava tramvaj u posljednji čas.
Što se dogodilo u SIV-u nije nam poznato. U narednom kadru vidimo Njegoša kako bijesno izlazi iz zgrade i kaže pratiocu koji mu je dodijeljen, đakonu Perku (Veljko Mandić), da ga vodi u biogradsku kafanu.
Dok se opijaju, Njegoš se čudi - o kakva li to dva galeba bela pjeva pjevač, da se to nije Vuk Karadžić opet dao u skupljanje sramotnijeh pjesma... Ne može da izdrži, izlijeće iz kafane bacajući nekoliko perpera na sto.
Popovska slova
Dok mu Perko odgovara na pitanje čita li više iko Crnogorcima poslanice Petra Prvog, Njegoš ugleda „Gorski vijenac“u izlogu knjižare, okružen religijskim knjigama. Suze mu potekoše.
- Perko, pa nijesam ja kaluđer da me guraju među popovske ispovijesti i nekakve čudotvorce...
- To se čita, vrće se vjera u narod!
- Ne dajte komunizam, moj Perkane, bolje da ne vjeruje niko.
- A vaš stric, vladika Petar Prvi je svetac.
- Da si ga vidio na Martiniće kako im daje po prknu, ne bi tako priča'! Perko, moraš me vodit u Crnu Goru, da vidim nove Crnogorce.
- Pun ih je Biograd, vladiko. Svaki drugi je naš.
- Nije to isto, moj Perkane... Za koji dan ćemo mi na prugu!
Decenijski plan
Opet fali dio filma o tome kako Njegoš dospijeva u prostorije kod patrijarha Ristanovića. U sljedećem sačuvanom kadru vidimo Ristanovića (Petar Božović) i čujemo ga kako se pozdravlja sa neočekivanim gostom.
- I tako, sveti vladiko, meni je osobita čast...
- Nijesam svetac, pobogu, Ristanoviću...
Ubacuje se Perko.
- Vladika nije bio ni kaluđer. Volio je žene, pisao im je vrlo, da oprostite, pjesme koje...
Ristanović odgovori šalom.
- A ko ih ne voli! Ali, Vine znate za naš plan da vratimo vjeru međ' narod.Pošto ovaj vražji sistem otpada, taj socijalizam koji nas progoni, sveti sinod ima plan vraćanja vjere u narod. Imamo serije zajedničkih prijedloga za sve vjere u narednih 50 godina. Proglašavamo Vas, Sveti Petre Drugi, za sveca. Isto će da urade Hrvati sa svojim blaženima. Ima tu ovakvih i onakvih, ali narod mora da vjeruje. S vremena na vrijeme ćemo se povremeno napadati, muslimani će ponekad tražiti da se taj polumjesec stavi na škole i bolnice...Zahtijevaće i da se žene zabrađuju od glave do pete... I mrzjećemo se toliko, da će vjera u sve narode da bude jaka i temeljna...A tek Kosovo, tu imamo poseban aneks...
- Perko, vodi me odavde, ovi me čereče ka' Turci...
- Pa samo razjedinjen narod može opet da počne da slavi slave, pali svijeće i tamjan... Zar vam se ne sviđa? Zamislite, ratujemo s muslimanima i držimo vašu sliku na borbenim vozilima... Palimo Dubrovnik i recitujemo Vaše pokliče iz „Gorskog vijenca“ da se kolje zulumćar.
- Bjež'mo, Perko, kol'ko nas noge nose...
Ristanović viče za njima.
- Vrati se odakle si došao i pusti nas da osvojimo opet ono što je naše. Ti si nam idealan!
Ispred Biljarde
Sljedeći sačuvani kadar vodi nas na Cetinje, gdje Njegoša pred Biljardom salijeće učiteljica (Neda Arnerić) sa grupom djece.
- Ovo je, deco, kustos koji se obukao kao naš vladika. Baš ovde u prostoriji u kojoj je danas izložba, nekada je bila Njegoševa molitvena prostorija u kojoj je Rade Tomov komunicirao sa Bogom cele dane i noći, u strogom postu, samo na vodi. Kao da još osećamo miris tog tamjana. Možete li deci reći više?
Vladika uteče glavom bez obzira. Dolje, niz ulicu, nazre svoj portret okačen u sklopu neke radničke kampanje. Tamanse obradovao, obasjan tračkom nade da ga neko zbog nečeg dobrog poteže, kad ugleda natpis: „Tirjaninu stati nogom za vrat, to je ljudska dužnost najsvetija“iznad ruke pravde koja gazi radnička obilježja i pozdravlja kapitalizam.
Pred Cetinjskim manastirom, na trgu, u dvorcu, kod pošte, začuje mnoga pljuvanja, napade koje nam kružnim pokretom kamere režiser prenosi kao kovitlac agonije vremena. Priča se opet kida. Njegoš, zapušten, sa bradom do pasa, sjedi sa pjesnikom (Danilo Kiš) u diskoteci „Luča“ u Titogradu.
- Što je sa ovim narodom, Eduarde? Mogao sam da razumijem Crnogorca prošlog vijeka...
- Paranoja. Strah. Pij tu rakiju. Slatka li je ova konobarica, muslimanka, tu iz moje poezije. Ja odavno senka u kraljevstvu mraka, al' se pitam dok prolaze sati, ko te sada...
- Malena joj usta slatka, a angelski obraščići – od tisuće što čuvstvujem jednu ne znam sada reći! Poezijo, prošli živote, prošli vijeku...
Zemaljsko veselje
Njegoš i Pjesnik, kog igra pravi Kiš, grle se i plaču, dok kljakava disko muzika nadjačava njihov jad.
- Neka sam te izdao, kaluđerstvo moje drago, i sazna za tjelesna činodejstva običnoga čojka i prave ljubavi, jedine i vječne, kad čovjek s ženom postelju čini. Što kriju „Igram joj se s jabukama“ od svakoga, što kriju „Oj Stambole zemaljsko veselje“ – pa ja sam samo čovjek, kaluđerska moja ćelijo, ne bilo te. Sloboda narodu!
Kad bivaju izbačeni napolje u vrhuncu delirijuma, Rade udara glavom u pločnik i stvara se pred Svetim Petrom.
- Nijesam više među moje?
- Ne. Naroljao si se, kao onda u Napulju kad si se od sušice liječio, kad si jedva preteka'.
- Hvalim te, Bože. Lijepa je i smrt pri onome dolje. Đe mi je pjesnik? Ostao je dolje, dušu će mu popit... Joj, da vidimSvetog Vasilija, da mu kažem što se tek od njega dolje čini...
- Imaš nagradu, dobri Rade. Momci!
Dolaze četiri anđela sa blještavo bijelim krilima.
- Bježite, bježite s krilima od mene!
I Njegoš pobjegne iza prvog gustog oblaka. Kraj.
Film je zapravo letargičan susuret Njegoša sa tadašnjim savremenim svijetom. Susreti sa tehničkim i industrijskim napretkom namjerno su svedeni na minimum, da bi se izbjegla satira.
Režiserski ključ nije u ismijavanju modernog života, nego u melodramatičnom prikazivanjusocijalne apokalipse koja kasnijedesila na jugoslovenskom tlu. Nije vizionarski samo zbog predviđanja raspada Jugoslavije, već i zbog „najave“ pogrešnog tumačenja Njegoševih djela, kao i prognoze da će jeftina kultura zavladati regionom.
Lokalna distopija se obistinila. Ništa više se ne mora reći ni o filmu, ni o Njegošu.
FLEŠ:
Dok se opijaju, Njegoš se čudi - o kakva to dva galeba bela pjeva pjevač, da se to nije Vuk Karadžić opet dao u skupljanje sramotnijeh pjesma... Ne može da izdrži, izlijeće iz kafane bacajući nekoliko perpera na sto
(DIZAJN POSTERA: Srđa Dragović)
