Piše: Alek BAROVIĆ
Zamislite sada kad neko mora da mrzi zemlju u kojoj je rođen, u kojoj su rođeni njegovi preci, onu zemlju koja mu pruža školstvo, zdravstvo, život, u kojoj pronalazi prijatelja, ljubav, porodicu itd. Da mrzi svaki korak svoj jer gazi po njoj, mrzi svaki udah vazduha, mrzi svaki sekund koji provodi u njoj a ne nekoj drugoj koju voli, da mrzi što mu đed nije sahranjen kod Vranja a prađed nije poginuo na Drini a ne na Tari, mrzi što kafu pije u Njegoševoj a ne Knez Mihajlovoj.
A mrzi je bez razloga, mrzi jer mu je neko rekao da tako treba, da se pretstavi kao manjina, da su mu bliže beogradske dahije no crnogorska braća! Uče ga agenti da su mu bliži oni iz Lajkovca no Cuce ili Rječani ili Komani. Uče ga da mu bude milija Avala od Lovćena. Uče da mrzi Cetinje jer je crnogorsko, jer je kolijevka slobode, jer je bastion crnogorstva, jer oni imaju komplekse od tog Cetinja, jer su cetinjani u svojoj slobodi uživali uz partiju preferansa i čašu loze a oni njihovi sa fesom na glavi potkivali konje Turcima.
Pa možda i od 2006. godine nije dovoljno urađeno da je ti takvi zavole mada nije normalno učiti dijete da zavoli majku već je to prirodan proces ali se to nije desilo. Treba da zna svijet da ima Crnogoraca koji ne vole Crnu Goru. Ima dijete koje ne voli majku. Pa tako ta nesrećna đeca slave majkinu sahranu, a nju su sahranila isto njena đeca sto godina prije.
Slave u metropoli turizma, slavnom antičkom gradu, slave takozvano sto godina ‘’oslobođenja’’, slave to a u kamen zatucaju sve one komitske žrtve koje oslobodiše Budvu, slave neko ‘’ujedinjenje’’ Boke i Srbije a ne sećaju se kad tu Boku oslobodi sveti Petar, slave i ono ‘’ujedinjenje’’ Crne Gore i Srbije a ne priznaju sve one zapaljene kuće, slomljene kosti, izvađene oči, rasporene stomake i lokve krvi crnogorskih rodoljuba i patriota, slavnih vitezova koji do zadnje ure braniše Crnu Goru i njenu staru slavu.
I pozivaju opet agenti iz Beograda njene sinove da ‘’oslobode’’ ‘’srpske zemlje’’, da ‘’oslobode srpsko more’’, da opet majku sahrane, da dignu ruku na svoju braću Crnogorce, da se dokašu nekim paśim sinovima koji nisu ni svjesni veličine Crne Gore i toga što je ona u mogućnosti da izdrži. Bratski nož najviše boli, ali nije ni prvi.
Ali opet boli jedna stvar više, boli što se Crna Gora ne brani, ne brani se dok je krvnički napadaju, ne brane Crnogorci seb jer što je poziv na oslobađanje srpskog mora bez poziv na istrebljenje Crnogoraca i svih onih koji Crnu Goru ne vide kao ta naša zaluđena braća i njihovi huškači. Krsto Popović je rekao ‘’Bježi mi kugo sa ognjišta mila’’, a i ovo je kuga što je napade. Crna Gora se mora odbraniti, ali kako dolikuje 21. vijeku. Treba samo prihvatiti našu nesrećnu braću u topli zagrljaj sa nadom da će se osvijestiti. Sa velikom nadom jer u suprotnom oni su neprijatelji Crne Gore a u tome nema razlike.
Čak su ti domaći spremni uraditi i gore stvari no bilo koji strani.
No opet i ta njihova mržnja će jednog dana proći sa njima, a njihova đeca će se vratiti svom iskonu, svom biću, svojim precima, svojoj braći Crnogorcima, svom Lovćenu i Cetinju. Dalje od pomahnitalih popova, stranih agenata, huškača, propalih političara i kvazi-vojnika, lažnih istoričara, pisaca koje niko ne razumije u zemlji u kojoj pišu jer pišu jezikom zemlje koju pljuju, takozvanih nacionalnih predstavnika i ostale zaluđene svite.
U pamet se Crnogorci, niko ne mrzi tako žestoko kao izdajnik izdanu domovinu, a kome nije domovina majka tu čovjeka nema ni junaka.
(Autor je student specijalističkih studija na FPN u Podgorici i student Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu)
