Prije nego što je prvi put zapjevao na terasi koju je nazivao najljepšom na Jadranu, Toma Zdravković je jednu proljećnu noć krajem šezdesetih godina prošlog vijeka proveo u Titogradu - na klupi u parku preko puta Hotela „Crna Gora“.
- Molim Vas, recite mi samo, kako do Svetog Stefana i gde je to? - pitao je na recepciji neugledan, mršav mladić, iscrpljen od dugog leta konvejerom koji se svakog dana strmoglavo spuštao niz konture planina pravo na titogradsku pistu, od koje je sada ostalo samo ime podgoričkog predgrađa Stari aerodrom.
Pjesma je izazov
Novca za hotelsku sobu nije imao. Para nije bilo nikada, ni tada pa ni godinama kasnije, kada bi kafanska noć do zore gutala honorare dostojne velike zvijezde. Lova bi brzo nestajala, za kockarskim stolom - ili u rukama nekih Tomi savršeno bliskih, a savršeno stranih ljudi.
Prije te velike karijere, koju će lansirati direktor beogradske kancelarije Jugotona, Pivljanin Obrad Jovović, prije terase Svetog Stefana i svih terasa koje je Toma osvajao paljbom velikog orkestra, pa umivao toplinom mekog baritona - bila je ta noć pod titogradskim nebom. Noć jasnoće, za putokaz, gdje je potreban, kuda mora ići. I kome pripada.
- Toma nikada nije želio da bude zvijezda. Teško ćete naći njegove intervjue, nije ih mnogo ni bilo. Bježao je od svega toga. Pripadao je muzici i kafani. Kafana mu je bila izazov, žena mu je bila izazov, pjesma je bila izazov – kazao nam je njegov kum, naš legendarni pjevač Zoran Kalezić.
On dodaje da je Tomino društvo za mnoge od njih bilo privilegija.
- Nije ga bilo lako ispratiti, bio je poročan čovjek. Iznad svega toga bila je muzika, onaj momenat kada bi u kafanskom pijanstvu dosegao neku visinu lišenu sujete, prolaznosti, ljudskih slabosti. I baš tada postajao je nešto više, ono što ljudima i dan-danas znači Toma Zdravković – rekao je Kalezić.
Za hljeb i pasulj
Kazati da bi Toma Zdravković 20. novembra ove godine napunio 80 godina bila bi potpuna neistina. Toma je živio isključivo tako da nikada ne bi mogao da ih dočeka. Isto kao što bi govoriti o smrti u bolničkoj sobi beogradske VMA 30. septembra 1991. godine bilo besmisleno za onog čije se pjesme pjevaju i dan-danas kao i tada.
- Imao je tu karamazovsku crtu potpunog davanja sebe, bez uzmicanja. Bolovao je dugo, duže od deceniju, a imao je jasnu sugestiju, naređenje ljekara da prekine sa alkoholom i produži sebi život. Nije želio, jer to onda ne bi bio Toma. Njegove pjesme nastajale su u kafani, u onom dimu i onoj jasnoći. Tu je pronalazio najveću radost i najljepšu tugu - prisjeća se Kalezić.
Kratko o novcu: Toma Zdravković počeo je da pjeva kao srednjoškolac, za parče hljeba i ne jednu, već dvije činije pasulja (uvijek je moralo biti i za druga) u predstavi „Zona Zamfirova“ u Leskovcu. Već tada je nepogrešivo znao koliko mu novac jeste ili nije bitan.
- Tu njegovu prirodu, čovjeka koji se bezglavo predavao drugima, znali su da iskoriste mnogi. Zaljubljivao se u mnogo žena, zaljubljivao se u ljubav, kao pravi Karamazov. A one su tu propuštale da vide čovjeka... Vidjele su samo sliku o kafanskoj zvijezdi – ispričao je Kalezić.
Narodni pjevač
Evo dobrog argumenta za one koji nazivaju Tomu „narodnim pjevačem, a ne pjevačem narodne muzike“: na prvom EP-ju objavljenom 1963. dvije su pjesme Enrika Makijaza, njegovog vršnjaka, francuske legende mračne elegije, alžirskog Jevreja.
Iz te paklene mješavine muzike Arapa, Jevreja, vrele španske Andaluzije i francuske šansone - i Zdravković je grabio da uokviri sopstveni stil. Baš te pjesme „Žena moga druga“ i „Deca zemlje“ sam je preveo sa 24 godine, pa dodao i „Esađeratu“, „đavolicu“ Nila Sedake, jednog od preteča Elvisa Prislija!
- Toma se nije dao žanrovski ukalupiti. Ono što je vrlo bitno jeste da je njegovu muziku tih šezdesetih prvo otkrivala elita, intelektualci, kafanski ljudi posebnog senzibiliteta. Poredili su ga sa Aznavurom, a ja pamtim kako je lijepo i predano pjevao naslavnije italijanske kancone. Pa „My Way“ Sinatre, u nizu standarda tog vremena, koje je volio - pamti Kalezić.
Ti ćeš znati
I od te, za jugoslovenske prilike, forme za „odabrane“, Toma bi se udaljavao, pa je približavao narodu kroz duh sevdaha, ciganskog derta - Balkana. Do nekog narednog EP-ja ili albuma, kada bi ga pronalazili na nekoj novoj muzičkoj destinaciji - poput Odiseja koji decenijama traži put do muzičkog doma. A gdje ga je našao? Tamo gdje je bio običan, jednostavan, mali čovjek, sirotan gonjen velikom tugom svijeta i ranama kojim nema lijeka.
Nekoliko dana prije Tomine smrti, Kalezić je dobio poziv njegove supruge Gordane. Prenijela mu je molbu da ga posjeti.
- Ne, ne... Znam ja da je kraj. Ej, ti ćeš da kažeš tamo nekoliko reči o meni, onako kako jeste. Nemoj da mi kenjaju tamo koješta, ti ćeš znati... – rekao mu je Toma te ratne jeseni, tugom onih nasmijanih očiju koje će Kalezić pamtiti dok je živ.
Mnogo prije nego što je upoznao svoga kuma krajem šezdesetih, postojao je jedan beogradski stadion i ograda iza koje bi često stajao mladi, tada neafirmisani pjevač i student iz Titograda Zoran Kalezić. Tu je slušao kako pjeva Toma Zdravković. I plakao, slušajući sudbinu neznanca i muziku posve drugačiju od svoje. Tako su se ljudi prepoznavali i pronalazili.
- Intervjue nije davao jer je duboko vjerovao da će pjesma sama pronaći put. Da je to sudbina velikih, pravih pjesama. Na svakom mom koncertu otpjevam makar jednu Tominu. To je moje obećanje, dok sam živ - kazao je Zoran Kalezić.
Kafanski Sartr
Kada je Toma Zdravković sahranjivan, prvog dana oktobra 1991. na Novom groblju u Beogradu, oluja je u nekom strašnom ritmu otkrivala kakvi su to orkani šibali njegovu dušu. Neko je pokidano kestenje dobovalo po drvenom kovčegu, koji se tog dana činio i sićušan i velik... Takav se krešendo odužio nekoliko minuta, prije nego se sve umirilo i stalo: baš onako kako je Toma, onim najmekšim glasom, znao umiriti juriš velikog orkestra.
Toma Zdravković znao je da učini cijelu koncertnu salu ili najveću terasu tolikom da ne bude veća od kafanskog stola. I baš tada bi mu povjerovali, da cijeli život vrijedi baciti u jednu kafanu. Čak i onda kada je djelovao poput nekog narodnjačkog, kafanskog Sartra koji u nizu pjesama ženskog imena lamentira nad gubitkom, prolaznošću i posljednjim fajrontom, što svakog vreba tamo na izlazu.
One noći, pod proljećnjim zvijezdama na klupi u titogradskom parku, Toma Zdravković već je grabio stazom kafanske vječnosti u kojoj nema fajronata, mamurluka i rastanka. Valja vjerovati da je baš te noći u Titogradu, bilo onih koji su gladnom leskovačkom sirotanu željeli reći kuda je put za Sveti Stefan.
Stojan STAMENIĆ
