Često razmišljam o našoj stvarnosti. Na svakom koraku su podsjetnici na tranzicioni period. Fali nam znanja, u svakoj struci, pa onda nije ni čudo što nam stvarnost ponekad izgleda kao ružan san. Ali, uzimajući u obzir posljednjih nekoliko decenija i sve što su nosile, dobro je što smo makar postali svjesni važnosti imanja sopstvene države. Kad smo ostvarili taj cilj, onda je na dnevni red trebalo da dođe formiranje modernog koncepta življenja u kome stvari zavise od sistema, a ne od pojedinaca. Za zada, djeluje da nam nije ni blizu.
*****
Sve će to jednom doći na svoje, ovako ili onako, ali ono što me najviše boli jeste nedostatak empatije. Sjećam se, osamdesete i devedesete bile su pune saosjećanja, na cijelom jugoslovenskom prostoru. Čim izađete na ulicu, komšija, zubar, pekar, obućar, poštar, administrativni radnik, majstor za kola, radnik na benzinskoj pumpi, mesar - u komunikaciji, ljudi su odisali iskrenom empatijom, čak i kada je nijesu verbalno naglašavali. Jednostavno, bila je u vazduhu i činila ljude neuporedivo spokojnijim nego sada.
Bukvalan prevod empatije na našem jeziku znači - uživljavanje. Sigurno adekvatno ne oslikava značaj originalnog izraza, ali ako kažemo „saosjećanje“ - onda je to mnogo prihvatljivije. Uživljavanje, kao izraz, nekako više pripada kontekstu analize umjetničkog djela, a ne čovjekovog osjećaja.
Empatija, u suštini, označava našu sposobnost da budemo „neko drugi“ ili „onaj drugi“ i da se, u skladu sa tim, odnosimo prema ljudima na način na koji bismo voljeli da se oni ponašaju prema nama. Zamislite bezbroj svakodnevnih situacija u saobraćaju, redu koji čekate u prodavnici, čekaonici kod doktora... Na svakom koraku ima prostora za empatiju, ali je u većini slučajeva - nećete naći.
U psihologiji, potpuni nedostatak empatije smatra se ozbiljnim psihološkim poremećajem. To ne znači da takve osobe ne mogu da budu uspješni poslovni ljudi, doktori, ministri, pa čak i psihijatri. Svi mogu da budu fantastični u svojim djelatnostima, i kao takvi, teško se prepoznaju. U suštini, veoma su efikasni u prostorima u kojima djeluju i vrlo uspješno znaju da odigraju ulogu iskrenog prijatelja. Ali, kako ne osjećaju empatiju, mogu to lako da zloupotrijebe. Dakle, pazite se.
*****
Paralelno sa tim, kao najbliži rod, u istom redu sa nedostatkom empatije u društvu, stameno stoji uništavanje prethodno uspostavljenih sistema vrijednosti. Pogledajte nam opšti nivo obrazovanja, medijsku kulturu i (ne)pismenost, muziku, kulturu - i lako ćete shvatiti da smo u ozbiljnoj krizi.
Zašto se niko konkretno i direktno ne bavi prvo zaustavljanjem propadanja, pa tek onda procesom ozdravljenja, pitanje je na koje svako ima pravo da nađe odgovor po volji.
Djeca uzrasta za osnovnu školu takmiče se u pjevanju kojekakvih pjesama sa lascivnim tekstovima, glavne vijesti sa estrade obiluju temama i konstrukcijama od kojih vas blago podiđe jeza, veb portali vođeni klik bejt motivima sunovraćujući čitalaštvo, sunovraćuju sebe... I nastaje začarani krug koji neodoljivo podsjeća na onu staru o davljeniku i slamci.
Crna Gora je nezavisna država već 12 godina. Osim granica, himne, grba i ostalih zakonom definisanih obilježja, ima malo onih drugih, važnih za normalan život. Da li će ih biti i kada, zavisi isključivo od nas, svakog ponaosob.
Neće to, naravno, doći preko noći, ali se neki koraci moraju napraviti, što prije. A taj put, kao i svaki drugi, počinje prvim korakom. Za početak, bilo bi blagorodno da sredimo medijsku scenu i eliminišemo radijaciju sa pojedinih televizijskih frekvencija.
Samo nakon tog koraka pojaviće se empatija, u obimu i mjeri u kojoj će svako od nas početi da se osjeća bolje, zadovoljnije. A to je veoma važan činilac onoga što se u normalnim država lako mjeri - faktorom sreće u životu svakog pojedinca.
*****
Nešto mi pade na pamet... Zamišljam da nekako počne da šiklja nafta u crnogorskom podmorju. Da li je bolje da je nađu ili ne? Uništavamo li sopstvene prirodne resurse ili ne? Što ćemo ako počnu da kaplju milijarde u ovakav sistem vrijednosti?
Lako mi je za Norvešku... Tamo ljudi znaju da imaju zaliha nafte za još makar 60 godina, pa većinu love od nje ulažu u nove izvore energije, jer neko misli o sjutra. Mi bismo, plašim se, načinom na koji smo navikli, proćerdali tu naftu, a ne bismo stvorili nikakvu dugoročnu korist.
Bolje da prvo promijenimo sistem i zamijenimo ga boljim, pa onda da nađemo naftu, da bi Crna Gora trajala vječno. U suprotnom, džaba nam i pare i empatija.
