Piše:
Vladimir Maraš
Bila je divna. Lijepa, mlada, jedra. Savršeno je govorila engleski već sa 15 godina. Pretpostavljam, zahvaljujući činjenici da je, krajem osamdesetih, pomno pratila britansku pop/rok/pank scenu, kao i MTV. Završila je nižu muzičku školu. Imala je klavir.
Sa zadovoljstvom sam trčao u Beograd početkom svakog školskog raspusta, da bih proveo što više vremena s njom i ostatkom ekipe, tu iz novobeogradskih blokova bliže Brankovom mostu, oko Sava centra. Gitara je bila neizostavni element druženja, koja su trajala do kasno u noć, pogotovo u julu i avgustu. Ipak, pored svega, jedva sam čekao da se malo osamimo, ona i ja, pričamo o glupostima, dijelimo impresije o muzici, pravimo planove.
Svi su tada bili malo više u pank fazonu, slušali su The Sex Pistols, Clash i slične bendove. Ona je nosila majice s likovima Džonija Rotena i Sida Višiza, iz volkmena joj je siktalo „God Save the Queen“ i „London Calling“. Uz nekoliko gitara i veselo društvo u kasnim večernjima satima, kvartovima su se orili humoristični pokušaji naših imitacija pjevanja tih pjesama.
Ona je bila sastavni i neodvojivi dio svake ekipe koja se zadesi vani, jer nas je sve informisala o novim izdanjima, dilemama i skrivenim porukama tekstova pjesama. Kao i većina, duvanila je. Bilo je to moderno i u skladu sa buntom cijele ekipe. Pretpostavljate, bila je i odličan đak, jedan od najboljih u cijeloj školi. Bila je posebna.
*****
Prema njenom kazivanju, bio sam joj omiljeni Crnogorac, iako ih je malo poznavala u tom uzrastu. Ali, imponovalo mi je to. Išli smo i u kućne posjete, ona kod mojih babe i đeda, ja kod njenih roditelja.
Otac joj je bio Musliman, majka Srpkinja. Ona je nosila muslimansko ime, u Beogradu, s kraja osamdesetih. I živjeli su srećno i zadovoljno. Imali su poslove, kćer jedinicu koja je odrastala u velikom gradu, sa mnogo izbora. U kome tada nije bilo važno kako se ko zove.
Svi su je pamtili kao kreativnu, inteligentnu i lijepu djevojku, s kojom je svako htio rado da bude u društvu. Sa kojom je većina dječaka htjela da bude u vezi. Nikome nije padalo na pamet da joj gleda u rodni list.
Onda su, početkom devedesetih, došla neka druga vremena. Mi, tad već malo zreliji, ostali smo u kontaktu, posjećivali se, dopisivali, razgovarali telefonom. Žalila mi se kako ponekad osjeti neku vrstu netrpeljivosti, ali da nikada nije doživjela neprijatnost zbog sopstvenog imena, koje na arapskom znači „dobitnica - ona koja uvijek postiže cilj“.
I sada smo u kontaktu. Kad me put nanese u njene krajeve, posjetim je. Ne često koliko bih htio, ali ipak se čujemo. Čuvamo uspomene, svako na svoj način.
*****
Zbog svega toga sam se nedavno osjetio kao da mi je neko lupio šamar. Pročitao sam informaciju koja me je ostavila bez teksta, da ne kažem bez nade. Skoro 30 godina nakon ove priče, saznao sam da skoro polovina studentske populacije u Crnoj Gori, za bračnog druga ne bi uzela osobu druge vjere ili nacije.
Pa što je s vama, đeco draga? Je li moguće da smo vas toliko upropastili? Pa je li to ta multietnička Crna Gora koje su nam puna usta? Sve mogu da shvatim - i ratove na balkanskim prostorima, i njihove posljedice. Ali, mladosti naša, znate li kakvu zabludu živite, znate li koliko sebi uskraćujete slobode? Da, slobode. Slobode u razmišljanju, životu i što je najvažnije - u ljubavi.
Ako pripadate tom studentskom korpusu, toj nesrećnoj polovini, zbog čega mislite tako? Zar mislite da je vjera ili nacija kojoj pripadate vrednija od drugih? Ili smo, možda, svi ljudi, od krvi i mesa? Boli li nas zub sve, curi li nam nos kad se prehladimo, ili nekima sline idu gospodskije no nekima drugima?
I „nama“ i „njima“ je gorivo luksuz, đeco moja, plate su nam kakve jesu i jednima i drugima, zdravstvo i obrazovanje su nam isti. O tome vi mislite i dižite glas da se to mijenja. A kad ljubav zakuca, slobodno se prepustite, a za ime pitajte kasnije, kad vam bude najljepše.
Tužno, da tužnije ne može biti. Crna Gora, godina 2018. Bogatstvo svijeta je u različitostima, u ljubavi i slobodi. Zašto prihvatate da živite bapske iluzije? Kad naiđete na kretena i uđete u bračnu zajednicu, nije važno koje će biti vjere, jer kreten je kreten. Podsjetiću, ovako ljut i revoltiran, na stihove koji su krajem osamdesetih bili moj svjetonazor. I tako je ostalo do dana-današnjeg.
„Ivan i Bojan, Mitar, Saša, Orhan, Nenad i Zoran, Dušan, Vojkan, Ljuba / U prošlim danima, izgubili smo ponos, u prošlim danima izgubili smo sve / Ovaj grad je nekad bacao svetla daleko, ovaj grad bi mogao bolje / Mi smo dozvolili da stvari odu predaleko, ova je borba bila ispod časti, protiv razuma / U prošlim danima osvojili smo ponos, u prošlim danima izgubili smo sve, sve, sve / Dolazi dan, dolazi dan, dan koji čekam ovde zakopan, ovi ljudi su valjda zaslužili bolje, mi to možemo zajedno.“
