Piše:
Leila Murseljević
Nakon niza kratkometražnih ostvarenja, britanski režiser Stiv Mekvin „zakočio“ je filmsku javnost dugometražnim debijem „Hunger“ (2008). Iako je neobična drama sa Majklom Fasbenderom s pravom zaradila Zlatnu kameru u Kanu, Mekvinovo djelo ostavilo je čudnjikav ukus u ustima i njemu i filmadžijama koje su bile spremne da sačekaju mnogo bolju priliku za Britanca.
Šansa je stigla pet godina kasnije. Sada već legendarni film „12 Years of Slave“ (2013) uspio je, bez pola muke, da zacementira Mekvina kao nedodirljivog. Opet, pojedini filmofili i dalje su tvrdili da bi Mekvin tek trebalo da se probudi, vrati kameri i scenariju – i pokaže što sve umije.
Moralo je da prođe još pet godina da bi svi, bez izuzetka, potvrdili da je Mekvin konačno demonstrirao „filmsku silu“. Ovogodišnji dugo očekivani filmski bombon „Widows“ pokazao je da smo imali rašta čekati.
Glumačka piramida
Drama „Widows“ tehnički i tematski iskače iz Mekvinovog prepoznatljivog filmskog putovanja, ali on definitivno nije izgubio režiserski šmek. Priča o udovicama zloglasnih gangstera iz Čikaga, koje su primorane da završe posao pokojnih partnera i ukradu dva miliona dolara da bi vratile njihov navodni dug, samo je zavjesa ispod koje se skriva nešto mnogo važnije. To je slika Čikaga koji vri od korupcije i kriminala, a suvišno je reći da je ovakav scenario primjenljiv na bilo koji drugi grad na svijetu.
Mekvin je „pozajmio“ ovu priču iz Londona adaptacijom istoimenog mini-serijala ITV-a, koju je napisala Linda La Plante, i preselio je u tamni Čikago. Iako je i ta izvorna londonska krimi-priča iz 1983. godine bila adekvatno prilagođena, ne možemo da ne zaključimo da je preseljenjem u ovo američko središte korupcije, Mekvin obavio znatno bolji posao.
A kako najbolje da olakšate sebi „selidbu“ na nepoznato filmsko putovanje? Obezbijedite fenomenalnu glumačku ekipu. Oskarovska zvona zvone: Mekvin nije zakazao smještajući neprikosnovenu Vajolu Dejvis na vrh glumačke piramide. Pored nje, ekipu su upotpunile još neka ne tako uobičajena ženska lica koja su pružila veliki doprinos nastanku izuzetno dobrog filmskog komada.
Centripetalna sila
Ako smo išta naučili poslije ostvarenja „Widows“, to je da Stiv Mekvin može da napiše bilo što (ovog puta u saradnji sa Džilijan Flin) i da Dejvis može da odigra svaku ulogu istim, hipnotišućim intenzitetom. I ovog puta, u roli Veronike Roulins, supruge glavnog gangstera kog, nažalost, vrlo kratko igra Lijam Nison, Oskarovka apsolutno briljira iz kadra u kadar.
S obzirom na to da se od Dejvis i očekuje da bude centripetalna sila filma, zapitali biste se da li je „Widows“ donio bilo kakvo glumačko iznenađenje. Jeste, i to upravo fluidnošću ostatka ženske ekipe, koju čine vrlo raspoložena Mišel Rodrigez, Elizabet Debicki i fenomenalna Sintija Erivo.
Možda je Mekvin mogao i ovdje da bude „ozbiljniji“ i da uvede neke malo upečatljivije glumice. No, ta odluka bi dovela do toga da Dejvis izgubi lidersku poziciju, što bi se i odrazilo na cijeli filmski koncept.
Ugrožene grupe
Scenaristi Mekvin i Flin tačno su znali što rade. Nijedna od četiri glumice nije izabrana slučajno. Svaka od njih predstavlja neku „ugroženu“ grupu žena sa različitim socijalnim i nacionalnim pozadinama u „muškom, muškom svijetu“. Kada su na takve karaktere, sa velikom eksplozijom dodali ono sa čime smo okruženi svakodnevno, od kriminala do političke korupcije, sasvim je jasno da nijesu morali da komplikuju stvari.
Ako bi se kojim slučajem na nekom od festivala dodjeljivala nagrada za najbolji glumački ansambl, bilo bi nemoguće zaobići ovu žensku četvorku. Štoviše, žene su bez sumnje očitale lekciju muškoj glumačkoj ekipi, izuzev Roberta Duvala. Zbog toga, između ostalog, želimo Mekvinu da sačeka još pet godina da snimi sljedeći film. Sa još jednom tolikom, „tradicionalnom“ pauzom, to bi ponovo moralo da bude kvalitetno ostvarenje.
Ocjena: 4/5
FOTO: imdb.com
