Do prije dvije decenije Kinderdajk je bio oaza ljudi koji vole prirodu, miran i povučen život u provinciji... U živopisno selo, 15 kilometara od Roterdama, dolazili su samo malobrojni turisti, uglavnom Njemci, Englezi, poneki Amerikanac, u želji da vide vjetrenjače stare tri vijeka u kojima i dalje žive ljudi. Kinderdajk je bio neka vrsta razglednice, ikone nekadašnje Holandije, prije industrijske revolucije i globalizacije.
Idilu 60 stanovnika i obrazovanih putnika namjernika prekinula je "nesrećna" odluka Uneska 1997. godine i stavljanje sela na listu azijskih tur-operatora. U krugu od nekoliko godina, Kinderdajk je od rajskog mjesta pretvoren u turistički "peep show". Prošle godine je kroz selo protutnjalo 600.000 turista, u dobroj mjeri sa Dalekog istoka, i često bez elementarnog poštovanja privatnosti ljudi koji žive u vjetrenjačama.
"Mi nismo Diznilend, ni muzej na otvorenom, nego selo u kojem žive ljudi", slogan je kojim su se pobunili mještani i započeli ono što u Holandiji kolokvijalno zovu "Rat vjetrenjača protiv turista". Jednostavno, seljani iz Kinderdajka ne mogu više da trpe turiste koji ih 24 sata dnevno fotografišu, snimaju, čak i uz upotrebu dronova, bez obzira na to da li su za trpezom, u vrtu, krevetu ili ispred televizora u dnevnoj sobi, ostavljaju tone đubreta iza sebe... Uz sve to, selo nema nikakvu finansijsku dobit od turista jer se radi o klasičnim najezdama "turista-skakavaca", koji u jurnjavi za selfijima nemaju kad ni da kupe suvenir, popiju čašu vina ili kafu, a kamoli da ručaju.
Posljednje zvono na uzbunu je odluka vlasti u Roterdamu da se proširi obližnja rječna luka i poveća propusni kapacitet na 850.000 turista godišnje. Prava noćna mora za Kinderdajk imajući u vidu stotine autobusa koji istovaruju svakodnevno mase "selfi-zavisnika".
Kinderdajčanima je slaba utjeha da su sa 10.000 turista po glavi stanovnika apsolutni svjetski rekorderi i rado bi to mijenjali za period kad su mirno živjeli uz putnike namjernike koji su se divili njihovim vjetrenjačama i poštovali njihovu privatnost i privilegiju što mogu da vide kutak konzerviranog 18. vijeka.
