Ti šampioni racionalnosti otišli su korak dalje i iznjedrili rješenje koje će ispuniti toksičnu prazninu nastalu odlaskom nacija na deponiju istorije – građanski identitet.
Zaista, revolucionarno! Kako se, zaboga, svijet toga ranije nije śetio? Ko bi rekao da će od svih mjesta na kugli zemaljskoj, nacija kao koncept stradati baš u Crnoj Gori?
I tako,dok akademik Lakić na javnom servisu širi srpski nacionalizam, pomirljivo krilo CANU-a, predvođeno uvaženim im predśednikom, nama ostalima nudi da budemo građani.
Istini za volju, gospoda akademici su građanima Crne Gore dozvolili da i dalje zadrže svoj nacionalni identitet, ali uz sugestiju da ga što rjeđe ispoljavaju. Baš kao i sa svakim drugim neoprobanim proizvodom, drage građanke i građani, prije svake upotrebe vašeg nacionalnog ośećaja konsultujte sa izabranim ljekarom ili farmaceutom oko eventualnih neočekivanih posljedica po demokratiju u Crnoj Gori.
Ako se kojim čudom pitate što je to toliko strašno u prećeranoj bliskosti nacionalnom identitetu, predśednik CANU-a, najmudriji od mudrih, ima spreman odgovor za vas - dominacija svakog drugog, ne-građanskog, kolektivnog identiteta mogla bi “rastočiti državu”.
Dakle, u pitanju je odbrana države. Ojha! Naime, kako je u crnogorskom društvu nacionalna podjela očigledna, ne bi smjeli dopustiti da ideju koju jedna nacija (čitaj: Crnogorci) ima o državi pokuša nametnuti ostalima.
Umjesto toga, naglašavanje građanskog identiteta je put za prevladavanje ovih podjela. Eto, bilo je jednostavno! Stanovnici Crne Gore, vi samo zaboravite identitete koji prethode svakom obliku državnog organizovanjau kolektivnom śećanju ovog naroda, i živjećemo u građanskom raju. Ako se kojim slučajem ne slažete sa ovim rješenjem, onda ste nacionalista. A CANU prezire nacionaliste, još od devedesetih.
BRANE CRNU GORU OD CRNOGORACA
Zanemarimo činjenicu da akademija nauka koja u svom imenu nosi odrednicu “Crnogorska”, u potonjih 30 godina u nijednom trenutku nije stala u odbranu crnogorskog identiteta. Ali zar baš morate još i da branite Crnu Goru od Crnogoraca?
Svaka iole normalna osoba, dragi akademici, želi da se kolektivno biće jednog naroda bazira na zajedničkih vrijednostima i idejama, a ne na etnicitetu. Toliko je svima jasno. Ali ne śećam se da ste ponudili praktične putokaze kako da vaš reciklirani koncept ustavnog patriotizma iz puke teorije pređe u empirijsku kategoriju. I nijesam iznenađen, istini za volju.
Inflacija ovako jalovih, pseudo-intelektualnih, besmislica koje izlaze iz akademije ovih dana učestala je kad ośećaj obaveze da govorite na određenu temu prevazilazi poznavanje činjenica koje su relevantne za istu. Vaša ideja da građanski identitet treba da bude neka vrsta štita od identitetske monopolizacije Crne Gore od strane crnogorskog nacionalnog korpusa, koji će na kraju “rastočiti državu”, implicira najmanje dvije stvari.
Prvo, da je crnogorski nacionalni korpus u stanju da drugima nametne svoju ideju od državi; i drugo, da postoji baza iz koje se može, eto tako, izgraditi građanski identitet. Obije tvrdnje su, međutim - netačne. I to je lako empirijski dokazati.
CRNOGORCI I DRŽAVNO PITANJE
Kako znamo da ne postoji opasnost od monopolizacije ideje o državi od strane Crnogoraca? Vrlo prosto. Crnogorci ni Crnogorcima ne mogu nametnuti monolitnu ideju o državi. Od prvog zabilježenog popisa nakon Drugo svjetskog rata, 1948.godine, pa sve do 2003. godine, broj samoizjašnjenih Crnogoraca je u konstantnom padu.
To bi značilo da u trenutku kad su vlasti u Crnoj Gori odlučile da potpišu Beogradski sporazum, broj Crnogoraca nikad nije bio manji. Kako objašnjavate činjenicu da se na kraju dvanaestogodišnjeg perioda (1991. – 2003.) u toku kojeg je “nestalo”19% Crnogoraca, crnogorska vlast upustila u organizovanje referenduma? Očigledno je računica od početka bila jasna – državno pitanje je nužno bilo rješavati u koaliciji sa drugim nacionalnim grupama, jer ta ideja nije imala dovoljno jako utemeljenje unutar najbrojnije nacije.
“Dobro, ali to je bilo prije referenduma”, mnogi će reći dok čitaju ove redove. Istina, broj Crnogoraca je od 2003. do 2011. porastao po prvi put u od kraja Drugog svjetskog rata. Da nije možda taj iznenadni porast u broju, od punih 1.8%,uzrok te navodne potrebe za dominacijom nad drugima nacijama koje se plaše uvažena gospoda akademici? Naravno da nije. Zašto? Jer izmjereni broj Crnogoraca nije tačan. Uz svo dužno poštovanje institucije popisa, cifra od 44.9% Crnogoraca, koliko je izmjereno 2011.godine, u političkom smislu, ne znači apsolutno ništa jer pozamašan dio njih kad kaže “Crnogorac” zapravo misli “Srbin”. Dvije nezavisne studije, Crnogorska nacionalna izborna studija (2016) i Strategije simbolične izgradnja nacija na Zapadnom Balkanu (2014), izmjerile su da 28-29% posto izjašnjenih Crnogorca na pitanje “Da li smatrate da su Crnogorci u stuštini Srbi?” odgovara sa “Da”! Pretpostavimo da se od ovoga broja može oduzeti neka greška mjerenja, pa neka bude i da je ovaj broj bliži 25%, to i dalje znači da svaki četvrti Crnogorac suštinski gaji neki oblik srpskog identiteta. Sad ja vas pitam, gospodo akademici, kakvu to opasnost po druge nacije prestavljaju Crnogorci kad jednoj cijeloj četvrtini sopstvenog nacionalnog korpusa dozvoljavaju da ne vjeruje u zasebnost crnogorske nacije? Šta ovo znači za državno pitanje?
Znači da i 10 godina nakon referenduma pitanje opstanka suverene Crne Gore počiva na kompromisu između dijela Crnogoraca i pripadnika ostalih nacija koji vjeruju da je nezavisna Crna Gora pravedni završetak jedne stogodišnje traume. Opet, podaci jasno ukazuju na činjenicu da unutrašnja homogenost po pitanju države nije luksuz koji Crnogorci danas imaju, a još manje je luksuz navodno nametanje te ideje drugima. Ukoliko bi za potrebe ovoga teksta razdvojili Crnogorce u dva tabora, one koji vjeruju u nacionalnu zasebnost Crnogoraca i one koji gaje srpski nacionalni identitet, postalo bi evidentno koliko je apsurdna bojazan o kojoj govore u CANU.
Naime, kad bi se śutra iznova organizovao referendum, “svega” 51% Crnogoraca koji misle da su suštinski Srbi bi glasao za nezavisnu Crnu Goru. Dakle, da se ova podgrupa Crnogoraca pita, po pravilima iz 2006. godine, danas ne bi bilo nezavisne Crne Gore! Srećom, pa i dan danas nacionalne manjine predominantno podržavaju crnogorsku nezavisnost (76% njih bi glasalo “Da”), i stoje rame uz rame sa ostatkom Crnogoraca (80%). Kad je u pitanju poštovanje državnih simbola, stvar je apsolutno identična. Ni traga strahu od dominacije. Dok 91% Crnogoraca i 87% pripadnika manjinskih naroda ustaje na himnu, taj procenat stoji na 61% među srpski orijentisanim Crnogorcima, i na svega 48% među Srbima.
Ukratko, kad govorimo o državnom pitanju, manjinske nacije su danas u svakom smislu bliže independističkoj ideji države nego što je to četvrtina Crnogorca koji su zadržali dualni nacionalni identitet.
Da zaključim, ako je vjerovati podacima iz 2016. godine, niti Crnogorci imaju mogućnost da monopolizuju ideju o državi, niti se manjiski narodi ośećaju da im se nešto nameće. Sad, vrlo moguće da su akademici mislili da se ideja o državi ne smije nametati Srbima u Crnoj Gori. U tom smislu, oni tvrde da građani koji su 2006. godine “bili za NE” nijesu bili protivnici Crne Gore, već su kako oni to vole da kažu - “samo imali drugačiju koncepciju”. Prošlo je 12 godina, najmudriji, kako to da ni danas koncepcija protivnika nezavisnosti ne uključuje elementarnu kulturu ustajanja na himnu? Je li to vaša ideja ustavnog patriotizma, ljubavi prema državi, i izgradnje građanskog identiteta?
Neosporno je da danas ne možete naći nijednu modernu građansku državu u kojoj se zahtjev za poštovanjem državnih simbola tumači kao “nametanje ideje o državi”.PITA OD GRAĐANA
Ostavimo za trenutak po strani pitanje države i Ustava, koje očigledno nije kvalitetan materijal za nadnacionalno djelovanje u Crnoj Gori, i zapitajmo da li građani Crne Gore možda gaje neke druge zajedničke vrijednosti? I tu smo se usrećili, odmah da vam kažem. Za svega 17% građana Crne Gore identifikacija sa državom je važnija od identifikacije sa etničkom grupom kojoj pripadaju.
Ukoliko ih pitate koja je to ličnost koja na najbolji način predstavlja vrijednosti naroda koji živi u Crnoj Gori, najveći dio njih (27%) kaže “nijedna – ljudi u ovoj zemlji imaju različite vrijednosti”. Nakon toga, gle iznenađenja, najvjerodostojniji reprezent vrijednosti stanovnika Crne Gore je Petar II Petrović Njegoš (19%). Kad na to dodamo činjenicu da je već godinama najpopularnija institucija u demokratskoj državi Crnoj Gori jedna neizborna institucija - Srpska pravoslavna crkva – postavlja se pitanje o kakvom građanskom konceptu akademici govore?
Moguće je da najmudriji nijesu na pameti imali faktičko stanje o kojem ovi podaci svjedoče, već da su nam građanštinu normativno propisali, onako, kao alternativu za budućnost? Odlično. Takav prijedlog bi u najmanju ruku značio da vjerujemo da u Crnoj Gori postoji istorijsko iskustvo koje može poslužiti kao osnov za izgradnju nadnacionalnog identiteta u nekoj bliskoj budućnosti. Ako bih probao da se samostalno dośetim što je to u našoj istoriji nadnacionalno, knjiga bi brzo spala na jedno slovo. Vjerujem da bi se i uvaženi akademici saglasili da je najočigledniji odgovor – antifašizam. Narodnooslobodilačka borba, neosporno, predstavlja najmanji zajednički sadržalac svih nacija u Crnoj Gori.
No polako… Svi ponosni potomci antifašista, u koje i sam spadam, iznenadiće se kad čuju šta drage građanke i građani misle o Drugom svjetskom ratu. Između 30 i 40% pripadnika svih nacija u Crnoj Gori je na pitanje “Ko je bio u pravu u Drugom svjetskom ratu? ”, odgovorilo sa - “niko”!
Da stvar bude gora, još nekih 20 do 30% je reklo da “ne zna” ko je bio u pravu. To bi značilo da preko polovina stanovništva Crne Gore izjednačava partizanski pokret, koji je rat u cjelini proveo u borbi protiv okupatora, i četnički pokret, koji je rat u cjelini proveo čisteći teritoriju Crne Gore od “nekrsti” i sarađujući sa fašistima/nacistima. Ne ostaje nam ništa drugo bez da se sažalimo nad onima koji su svoje živote nesebično položili u borbi za slobodu Crne Gore, i zaključimo da umjesto antifašizma najnovija tačka spajanja nacija u Crnoj Gori jeste – moralni relativizam.
E to vam je, gospodo akademici, crnogorski građanin. Pa što nam onda valja činjeti drugačije? Za početak, prestanite da učite đecu da se stide svoje nacije, jer ništa u toj ljubavi ne implicira mržnju prema drugima. Takođe, prestanite da branite Crnu Goru od Crnogoraca i da ih isključivo krivite za nemogućnost drugih da se poistovjete sa ovom zemljom.
Dosta je bilo toga. Građanska emancipacija, o kojoj tako lijepo govorite, biće neuspješna dok god je selektivna i dok pojedinima služi kao alibi kojim, 12 godina kasnije, i dalje liječe referendumske rane. Ne zaboravite da je istinski građansko društvo igra na sve ili ništa. Ili smo svi građani ili nije niko.
(Autor je saradnik u nastavi, Fakultet političkih nauka, Univerzitet Crne Gore)
