Možda nikada nijeste čuli za „vijagra kinematografiju“, ali sigurno ste morali da pogledate makar jedno ostvarenje koji pripada ovom nezvaničnom filmskom žanru. Ako ništa drugo, Robert de Niro ju je doktorirao posljednjih godina. To su vam oni filmovi u kojima ostarjeli muškarci jure žene koje im mogu biti unuke, kockaju u Las Vegasu, pljačkaju banke, boksuju – i rade sve ostale stvari neprimjerne svojim godinama, u inat svijetu koji ih je već otpisao.
Osim ovih opštih mjesta, „vijagra filmovi“ obično imaju još jednu bitnu karakteristiku. Većinom su do zla boga banalni, uz rijetke časne izuzetke kakav je Sorentinov „Youth“ (2016).
Džep salame
Kad, ne lezi vraže: Netfliks je sredinom novembra izbacio svoju „vijagru“ za trku. Jedan sedamdeset četvorogodišnji oskarovac i njegov deceniju stariji kolega (takođe vlasnik zlatnog kipa) stigli su da nam rasprše sve iluzije o filmovima i serijama sa starcima.
Dramedija „The Kominsky Method“ sa Majklom Daglasom (74) i Alanom Arkinom (84) jedno je od najljepših i najslađih TV iznenađenja ove godine. Svi koji vole sarkastična gunđala zlatnog srca progutaće osam polučasovnih epizoda prve sezone u jednom zalogaju. I neće moći da vjeruju da je ovo prvi zajednička bromansa veterana glume. Ma, Daglas i Arkin izgledaju kao rođeni da igraju jedan pored drugog!
O čemu je riječ: u seriji Čaka Lorija („The Big Bang Theory“, „Two and a Half Men“) Majkl Daglas igra Sendija Kominskog – ostarjelog glumca koji je davno ostavio za sobom najbolje dane karijere i nekoliko propalih brakova. Sendi sada drži časove glume mladim glumačkim nadama koje pokušavaju da osvoje svjetla reflektora u Los Anđelesu.
Arkin igra Sendijevog dugogodišnjeg agenta i najboljeg prijatelja Normana Njulendera – mrzovoljno grinjalo čija je supruga, srodna duša, najveća ljubav nedavno preminula od raka. Norman aktivno razmišlja da „napuni džepove salamom i pođe u šumu da sačeka medvjeda“, ali život ima druge planove za njega.
Tačnije, najslađi mrzovoljko na planeti ima Sendija, koji je svjestan da su on i Norman „putnici na brodu koji polako tone“ – ali i dalje nespreman da skoči u vodu i „časno“ se udavi u talasima. Smatra da je starost apstrakcija. I nešto čime se zamajavaju samo šonje.
Kafanski stričevi
Reklo bi se da su fore na račun holivudskih apsurda, izmišljotina mladosti (čitaj: Ludacris i Skype) i starosti koja odbija da prihvati svoje godine – stvorene samo za to da budu zaboravljene i pregažene nekim bezobraznijim humorom.
I jesu, pod uslovom da ih pišu i izgovaraju netalenti, sposobni samo da izbacuju jednokratne replike i ponašaju se kao karikature. No, u ovom slučaju, sa Daglasom, Arkinom i Lorijem na palubi – čak i opšta mjesta izgledaju kao egozotična ostrva do kojih vrijedi broditi satima.
Dok gledate Daglasa i Arkina kako penetriraju u mozak jedan drugom, utrkujući se ko će izbaciti veći sarkazam, imate osjećaj kao da sjedite za stolom sa omiljenim stričevima i slušate najjače anegdote iz njihovih života.
I taman kad se razbaškarite i uljuljkate u smijehu, jedan od stričeva pomene onu strinu koju je izgubio prije nekoliko godina... Odjednom ne znate ko je tužniji: on, vi ili drugi stric koji nije spoznao ljubav cijelog života. I dođe vam da i vi napunite džepove salamom i ponudite se na tacni nekakvom medvjedu iz šume...
Vijagra srca
„The Kominsky Method“ nije samo šou filovan sjajnim sarkastičnim raketama na račun starenja. Lorijev novi projekat ima mnogo da kaže i o ružnim stvarima koje donose pozne godine. Onim stvarima zbog kojih jedan starac u kabrioletu sanja o tome da stisne puni gas i stušti se u Veliki kanjon, baš onako kako su to uradile Telma i Luiz...
„Šrodingerova bešika“ i „fina udovica što jede kao nacista“ jesu vrhunske fore, ali na svaku novu šalu stiže momenat kada Sendi i još više Norman, djeluju poput uplakane djece koja su zaboravila put do kuće. Humor je samo priprema za nešto mnogo veće, što ostaje dugo poslije gledanja. Nešto poput onog starca koji plače u hemijskoj čistioni zbog haljine koju nije stigla da pokupi njegova žena. Ili ljutito viče: „Biti čovjek i biti povrijeđen – to vam je prokleto ista stvar!“
Čuš „vijagra kinematografija“... Ni slabiji ženski likovi, ni opšta mjesta ne mogu da pokvare užitak u sjedjenju sa Daglasom i Arkinom dok ga ovaj štetno zafrkava da je njegovo podučavanje glumaca ćorav posao, kad sve što bi trebalo da znaju glasi: „Zapamti svoj tekst i trudi se da ne udariš u namještaj.“ Da, „The Kominsky Method“ jeste „vijagra“. Ali – „viagra srca“. M. I.
Voditelj sahrana Džej Leno
U prvoj sezoni, nekoliko poznatih faca pojavljuje se u kameo ulogama. Najsimpatičniji je Deni de Vito, stvoren da glumi urologa apsolutno nezainteresovanog za Sendijevo uvećanje bešike. No, sve kameo uloge zanemarljive su pored dvije u drugoj epizodi. Prvu je dobio Džej Leno, a drugu Barbra Strajsend – koja uopšte nije Barbra Strajsend!
Ispraćaj Normanove voljene supruge slobodno se može nazvati sahranom vijeka. Voditelj ceremonije bio Džej Leno, koji je iskoristio svaki momenat da uništava Sendija i njegovu propalu glumačku karijeru. Zatim, po želji pokojnice, Pati Label izvela je „Lady Marmelade“ – pjesmu koja se sigurno kotira visoko na listi svih numera koje nikako nijesu adekvatne za izvođenje na sahranama.
Šlag na torti stigao je u momentu kada je, takođe po želji pokojnice, kraj kovčega stala Barbra Strajsend i počela da pjeva „The Way We Were“. Samo... To nije bila Barbra. Kraj sanduka je pjevao njen dvojnik – transvestit. Pa kako Norman ne bi tugovao za takvom suprugom... Ovakvu sahranu sebi može da priredi samo najveći brat.
FOTO: imdb.com / vox.com / tvtime.com
