Kultura

MARAŠ: S'ilvous plaît

Francuzi vjerovatno žive bolje od nas, a njihova cijena goriva razlikuje se od naše za nekoliko centi. Istovremeno, u Crnoj Gori, prosječna plata, ko je ima, pet puta je niža od francuske. I bez ikakvih problema podnosi cijenu goriva samo nekoliko centi jeftiniju od francuske. Postoji li neko logično objašnjenje?
MARAŠ: S'ilvous plaît
Vladimir Maraš
Vladimir MarašAutor
Nova PobjedaIzvor

Pariz. Prijestonica kulture, ogledalo evropske civilizacije, grad (iz) snova, sinonim za ljubav. Modni, umjetnički i gastronomski centar svijeta. Notrdam, Luvr, Ajfelov toranj, Trijumfalna kapija, simboli su ponosa francuske nacije i Pariza, ali i podsjećanje na slavne dane evropske i svjetske civilizacije.

*****

U 20 pariskih arondismana živi oko 2,5 miliona stanovnika. Posljednjih decenija grad je na udaru pridošlica, migranata. Izbjeglice iz Sirije, Avganistana, Iraka, Nigerije, Tunisa, Pakistana, Somalije i mnogi drugi (u najvećem broju) nevoljnici spas traže u zemljama sa najvećom demokratijom. Francuska tu zasluženo pripada. Pariz je, samim tim, na najvećem udaru, pa francuski eksperti nezvanično, ali osnovano pretpostavljaju da sada makar jedna petina Parižana ima izbjegličke korijene.

Demokratija nekako funkcioniše. Manje ili više bolno, ali funkcioniše. U tom i takvom kontekstu, francuski predsjednik Makron sugerisao je povećanje cijena goriva kroz razne takse i druge namete i dobio je promptnu reakciju. U najgorim nemirima u novijoj istoriji, građani Pariza, ali i drugih gradova u Francuskoj reagovali su nasilnim protestima.Molotovljevi kokteli, kamenice, sprejevi s farbom i slična oruđa nijesu poštedjela ni Trijumfalnu kapiju, ni izloge svjetskih modnih brendova, ni policiju.

Nakon nekoliko dana agonije po ulicama, zapaljenih i na krov prevrnutih vozila, izlomljene imovine, 133 povrijeđena i više od 400 uhapšenih i privedenih, premijer Eduard Filip oglasio se i rekao da će prijedlog o povećanju cijena goriva kroz takse biti povučen iz procedure. Dakle, pritisak je urodio plodom. Nasilne proteste sa ovakvim posljedicama ne volim i ne podržavam, ali očigledno je da demokratija trpi i takav oblik protesta.

******

Francuzi vjerovatno žive bolje od nas, a njihova cijena goriva razlikuje se od naše za nekoliko centi. Prosječna plata im je oko 2.000 eura u neto iznosu. Privatni sektor nudi plate u prosjeku veće za približno 700 eura. Dakle, što bi se ono reklo, imaju okle.

Istovremeno, u Crnoj Gori, prosječna plata, ko je ima, pet puta je niža od francuske. I bez ikakvih problema podnosi cijenu goriva, kako rekosmo, samo nekoliko centi jeftiniju od francuske. Postoji li neko logično objašnjenje?

Crnogorci ne štrajkuju, ne bune se. Imaju dovoljno. Istovremeno, Crnogorci imaju ono što Francuzi nemaju, identitetske probleme. Sa njima na stolu, svakodnevno, u kontinuitetu, žrtve su sopstvene nespremnosti na demokratiju.

Cijene nam svakodnevno rastu, mladi napuštaju zemlju u iskrenoj nadi da se u nju, ovakvu, nikada neće vratiti, a mi koji ostajemo i imamo namjeru da živimo ovdje do sudnjega dana, nemamo hrabrosti da ustanemo, podignemo glas, pokažemo onima koji nas vode da su tu zbog nas, a ne mi zbog njih.

Umjesto proslavljanja nesrećne Podgoričke skupštine, protestnih šetnji i rezolucija koje u suštini ne znače ništa za život modernog čovjeka, razmislimo kako da postanemo građani. Građani koji imaju prava i obaveze, građani koji čuvaju komšiju koje god vjere bio, kom god se molio, građaninu koji je centar demokratskog društva. Građaninu kome vlast polaže račune za svaki utrošeni euro iz zajedničke kase, građaninu koji poziva na odgovornost u momentu kada to nije tako.

*****

Nećete me prevariti, ni jedni ni drugi. Biram treći put. Put razuma, zdrave logike, jednakih prava i obaveza za svakog od nas, u državi koja, makar na papiru, jeste građanska. Biram za partnere dobromisleće ljude, ljude od digniteta i autoriteta, ljudskog i profesionalnog, ljude koji se osjećaju građanima - i nikog više. U ovakvim društveno-političkim okolnostima, nema ih mnogo. Ali, znam da su tu.

Ovdje su, oko nas. Neki od njih su sada u osnovnoj školi, neki u srednjoj, neki na fakultetu. Mora im se pripremiti teren i skupiti dovoljno ljudi koji imaju najbolje namjere prema ovoj zemlji, da zajedno prave društvo u kome će život biti poželjan - oslobođen dnevnopolitičkih tema, okrenut boljoj budućnosti svakog pojedinca. Ako postignemo taj cilj, sva identitetska pitanja dolaziće na dnevni red prirodno, logično i rješavaćemo ih bez natege. Zvuči kao utopija? Ne, ne...

Napravimo mi ovo društvo jednakim za sve, oslobodimo ga raznih političkih interesa i vidjećete kako može. Jedan od uslova, ako ne i prvi, mora biti spremnost da se bunimo i da pokažemo nezadovoljstvo onim što nas muči kao građane, a ne kao pripadnike nekog naroda ili nacije. Mirno, demokratski, kako i dolikuje zemlji koja je na pragu usvajanja evropskog sistema vrijednosti. Nakon tog koraka, sve bi išlo mnogo lakše. Ako se pak pokaže da nijesmo spremni na to, e onda ništa.

 

Portal Analitika