Dobro, staro doba filmskih devedesetih, kad je Lijam Nison dobro birao uloge, a Stiven Spilberg znao kako i što će da režira, donijelo je „Šindlerovu listu“ („Schindler's list“) - jedno od ključnih ostvarenja zasnovanih na istinitom događaju iz Drugog svjetskog rata.
Nemogući bijeg
Malo je tema koje je filmska industrija žvakala i sažvakala kao Drugi svjetski rat. Međutim, zahvaljujući perfektnoj kameri Januša Kaminskog, britkom scenariju, specifičnom uglu i vrlo jednostavnom načinu na koji je secirana izuzetno zahtjevna tema, Spilberg jeste uspio da napravi remek djelo koje razara sve pred sobom.
Kultni crno-bijeli film, dobitnik sedam Oskara, premijerno prikazan 30. novembra 1993. u Vašingtonu, jedan je od onih za koje svaki filmofil veže neku vrlo ličnu emociju. „Šindlerova lista“ budi toliku mješavinu osjećanja, da je nemoguće pobjeći od njih ni nakon ko zna kog gledanja ovog filma.
Jedinstveni trio
Početak filma je, simbolično, jedini u boji. Dok se gase svijeće, čuje se prastara molitva koja polako briše svu boju iz kadra i prelazi u prepoznatljivo sivilo koje će okarakterisati živote onih koji su se molili.
Spilberg je učinio nezamislivu stvar sa bojom. Da bi simbolizovao nevinost djeteta, uveo je „scensku grešku“ i djevojčicu u crvenom kaputu u getu, koja je zasnovana na stvarnoj osobi.
Iako je čuveni Oskar Šindler tokom rata napravio više lista logoraša koje je mogao da spasi, Spilbergov film fokusiran je na dvije, napravljene 1944. godine. Zvali su ih „listama života“.
Adaptacija čuvenog romana „Schindler's Ark“, čiju je priču autor Tomas Kinli čuo u prodavnici kožnih artikala (!), nije bila lak zadatak za ne tako uigranog scenaristu Stivena Zajliana. Srećom, imao je jedinstveni glumački trio – Liama Nisona, opakog Rajfa Fajnsa i Bena Kingzlija, pa je i sa scenarističkim poslom sve išlo lakše.
Počasno mjesto
Interesantno, dok je spremao projekat u ulozi producenta, Spilberg nije imao namjeru da ga režira. S jedne strane, kao Jevrej, osjećao je da bi trebalo da oda poštovanje svom porijeklu, posebno zbog roditelja koji su izgubili porodice u holokaustu.
S druge strane, nije smatrao da je dovoljno zreo za ovaj zalogaj. Želio je da film režira iskusniji autor, ali koji će takođe biti lično vezan za priču. Nakon što je Roman Polanski odbio projekat, opet zbog raznih „personalnih“ razloga, Spilbergu nije preostalo ništa drugo osim da režira sam.
Na koncu, i Spilberg i Polanski, devet godina kasnije sa „Pijanistom“ (2002), režirali su dva fenomenalna filma koji su zaslužili počasna mjesta u muzeju majstorija o Drugom svjetskom ratu.
L. MURSELJEVIĆ
