Godine 2003, decenijama nakon taksiste Trevisa Bikla, razjarenog boksera Džejka Lemote, mladog Vita Korleonea u nastavku ,,Kuma“ ili osmijeha začinjenog paklenim opijumskim suzama na kraju drame „Bilo jednom u Americi“, primajući nagradu za životno djelo Američkog filmskog instituta, Robert de Niro govorio je o najemotivnijoj sceni karijere. Osmog decembra ove godine, navršava se 40 godina od kada je stigla na veliko platno – i ostala sa nama, zauvijek.
Svetačko lice
Kada Majk Vronski (De Niro) skupi petlju da uđe u bolničku sobu i suoči se sa praznim pogledom osakaćenog Stivena (Džon Sevidž) – nije tu riječ samo o svemu što ispliva iz poplave rata. Uopšte se tu ne radi o ratu u Vijetnamu, već o prijatelju koji nije mogao da ispuni obećanje.
To što režiser Majk Ćimino u filmu „Lovac na jelene“ (1978) ogoljava pred očima Vronskog i svih nas, nijesu amputirane noge jednog od hiljada nesrećnih olovnih vojnika, zapletenih u lavirintu vijetnamske džungle - već uništeni san mladosti, u koji je bilo tako lako vjerovati i dijeliti ga sa drugima.
Zbog toga je ova scena najbolnija za De Nira. Vrelija od bacača vatre koji Vronski drži uperen u lice vojnika Vijetkonga, peče ga po obrazu, više nego krv sa sljepoočnice na svetačkom licu Kristofera Vokena, na kraju posljednje partije ruskog ruleta u Sajgonu, iz kog će nedugo potom otići posljednji američki helikopteri...
Ožiljci u ogledalu
„Lovac na jelene“ nije film o Vijetnamu. U tome i jeste magija „Novog Holivuda“. Veliki studiji su tada znali da skupe petlju, da blokbasterskim filmom podvuku bezobrazno opasnu tezu. I da, umjesto najavljivanog prvog velikog vijetnamskog filma - podvale nešto drugo.
Ćiminov film je priča o Americi. Jer, uz De Nirovu i Vokenovu pomoć, režiser jeste uspio da dovede partiju ruskog ruleta iz Sajgona - u svaki američki i zapadnjački dom. Da nas učini akterima u igri koja je dio naših života. Da nas ubijedi, da igra u kojoj je jedini izbor krv na svojoj ili sljepoočnici prijatelja - nije ni manje, ni više okrutna od lova na jelene...
Znate, ovo nije antiratni film. Mladom režiseru tada je bilo dosta i romantizovanja parola protiv rata, i onih koje su američku mladost slali u srce tame vijetnamske džungle. U „Lovcu na jelene“, rat je samo simptom. Katalizator devijantnosti sistema. Gospodo, želite da vidite koliko su vam djeca okrutna? Molim lijepo, pošaljite ih u Vijetnam, pa probajte da u njihovim ožiljcima ogledate sopstvene duše.
Ogoljavanje sna
Uvodni dio filma je klasična oblanda. Svjedočanstvo o ruskim emigrantima u provinciji, radnicima čeličane u zaboravljenim planinama Apalača, pa i o jednoj ljubavi u kojoj ništa ne može poći po zlu (Voken i Meril Strip u prvoj velikoj ulozi)...
Naravno, tu je i slomljeno srce Vronskog, teatralno pijano obećanje, pa čin herojstva - nevjerovatno bjekstvo iz tamnice u paklenoj igri Vijetkonga, iz koje De Niro nekim čudom izvlači oba druga. Sve je to Amerika, onaj do srži ogoljen stereotip njenog sna. Opet, ništa od toga nema nikakve veze sa Amerikom!
Realnost je mnogo drugačija. Istina je ono što Vronski uhvati u praznom pogledu Stivena i ludački izgubljenim očima Nika (Voken) nakon što se vrate kući. Ta partija ruskog ruleta nikad nije prestala. Još gore: bila je tu u toplim trpezarijama u kućama njihovih roditelja i svakog američkog doma - prije nego što su krenuli u Vijetnam...
Idealan voajer
Ćimino nije želio De Nira zbog toga što mu je bila potrebna velika zvijezda. Izabrao ga je zato što je bio idealan za ulogu posmatrača. Nišandžije koji gotovo voajerski posmatra lovinu. Modernog lovca-sakupljača, u mitu o „pravom američkom muškarcu“ koji brine o porodici.
De Niro je sve ovo umio da spakuje u samo nekoliko pogleda, prije nego što je prvi put odlučio da istakne bijelu zastavu, pred onim jelenom. Njegov posljednji plijen je, naravno, Nik (Voken). Onaj koji je tokom rata najbolje osjetio da će u Americi uvijek biti samo dijete imigranta sa čudnim prezimenom. Onaj koji traga za izlaskom iz kaveza ruskog ruleta.
„Lovac na jelene“ jeste film o prijateljstvu. Na početku snimanja Meril Strip bila je samo djevojka Džona Kazalea. Čuveni Fredo iz „Kuma“, obolio od raka pluća, kopnio joj je pred očima tokom snimanja.
De Niro, Ćimino, svi na setu – prijetili su da će napustiti snimanje ako se prvo ne završe sve scene sa malom ulogom za Kazalea! Snimili su ih. Kazale je preminuo prije premijere.
Za nezaborav
Znate onaj momenat, kada Donald Glaver (Childish Gambino) u spotu „This is America“ ispali šaržer u gospel hor i kaže: „Ovo je Amerika“? Istu stvar učinio je Nik na kraju „Lovca na jelene“. Samo što je tu, u Sajgonu, na kraju velikog američkog poraza, meta isključivo njegova sljepoočnica, a taj pucanj - jedini izlaz.
Dok De Niro suzama kupa krvavo lice Kristofera Vokena, lako je naslutiti, ko gubi a ko dobija u velikoj partiji. Dok presuđuje svim Amerikama i identitetskim bajkama ovog svijeta, prošlim i budućim, Ćimino ipak stavlja tiho „Bože, blagoslovi Ameriku“ na usne De Nira i Strip. Za onaj stražnji izlaz koji je, nišaneći sopstveno čelo pronašao Kristofer Voken. Jer tu negdje jeste buđenje pred ogledalom krivice. Odbijanje da se oprosti sebi. Da se ne zaboravi, da se djeluje i mijenja.
Breme takvih uloga najbolje je u našem vremenu nosio De Niro. Za Vronskog, za taksisu Trevisa Bikla, za Nudlsa u „Bilo jednom u Americi“... Za lovca na jelene, za sve nas...
S. STAMENIĆ
