Robert Plant u pjesmi „When The Levee Breaks“, jednom od najvećih djela benda Led Zeppelin, pjeva o tamnoputim paorima iz močvare Misisipija, koji odlaze u Čikago onda kad brana popusti - da stvore najljepši bluz na svijetu.
Za Nenada Marića, poznatijeg po scenskom imenu Kralj Čačka - takav momenat je „Mama, kupi mi propeler“. Ova pjesma je traganje za okidačem – ali ne da se odleprša odavde, već da se pronađe način za lično ostvarenje. Za stvaranje.
Dragocjeno blato
Vrlo simbolično, Marićeva nova ploča „Spusti svetlost na put“ nošena je bluz rokom, mnogo više nego prva „Zemlja snova“. Baš taj bluz - izraz sirotana koji su uspjeli da skinu to veliko breme sa leđa svog nebitnog, ubogog postojanja i razvuku ga po gitari, stvarajući umjetnost, podvlačeći nešto važno.
Raspet između Čačka i Beograda, Nju Orleansa i Čikaga, onoga što je bio, jeste i što bi tek mogao da postane, Nenad Marić potpisao je jedan, na prvu loptu mračniji album. Suštinski, ipak bitno drugačiji od debi ploče.
Ako su pjesme „Nizbrdo pravo“ i „Kolega“, bijesni i ironični lamenti nad svakodnevštinom birokratskog života od osam ujutro do četiri popodne, onda je „Pad u Ljigu“ vrlo ranjivo priznanje da i neko blatnjavo stanično stajalište na Ibarskoj magistrali, ipak, može da bude dragocjeno.
Od ovih pjesama i „Zašto su tvoje oči prazne“ koju Marić često izvodi na svirkama, najviše odskače „Istanbul“ – opojni, mirisni katapult u svijet mnogo intenzivnijih boja.
Euforična, radosna i izglancana, nalik je instagramskoj fotografiji sa putovanja tokom rijetkog godišnjeg odmora, za prosječnog lokalnog kmeta u tranzicionoj stvarnosti. Zbog toga je i lako naslutiti zašto je Marić i nju obojio kapljicom ironije.
Svijetla budućnost
Ključna poveznica pjesama je veoma jednostavna. Na bilo kom putu – daleko od doma ili na ovom sa minimumom koraka i manevarskog prostora u danima naše balkanske stvarnosti – niko ne bi trebalo da očekuje tuđu svjetlost. Ona se mora potražiti u sebi. Za sebe i za druge.
Nažalost, poslije preslušavanja svih pjesama ostaje utisak da Marić nije dovoljno iskoračio u neistraženo. Zato se ova ploča, skoro dvije godine nakon „Zemlje snova“, najbolje može opisati kao „prvi i po album“ Kralja Čačka.
O tome kuda je namjerio najbolje slute pjesme koje je napisao ove godine, kao što su „Sklonio sam se od ljudi“, „Rolaj“ i „Svetle stvari“. Zato je dobra šansa da za nekoliko godina o Kralju Čačka ne govorimo kao „balkanskom Tomu Vejtsu“, već da ga vidimo kao „Džonija Keša sa balkanskog prostora“. Usamljenog i gorkog, u crnom kaputu - naspram kosmosa svoje i tuđe krivice.
Stojan STAMENIĆ
Ocjena: 75/100
