17.11.2018 – Palma De Mallorca subota veče, negdje oko 19 časova.
Kiša je i Pedro i ja smo odlučili da se provozamo po ostrvu kako bismo ubili dosadu. (Unazad nekoliko dana smo dobili posao zajedno sa parom iz Izraela na katamaranu dugačkom 23 metra. Plan je bio da zajedno letimo za Antigu i tamo se ukrcamo na brod, a za isporuku broda menadžment je platio drugu posadu.)
U neko doba dobijamo poziv da se pridružimo brodu što je prije moguće jer posada koja je bila zadužena za krosing nije bila u mogućnosti to da odradi iz nepoznatih razloga.
U početku se ideja nije svidjela nama, ni kapetanu i njegovoj ženi, ali na kraju smo pristali da letimo za Las Palmas, gdje je brod bio usidren nakon krosinga sa Majorke.
Razne misli su nam prolazile kroz glavu, loše i dobre. Niko od nas nikada nije vidio taj brod, a kamoli bio na njemu. Rasmišljaš zašto je posada odustala od krosinga, možda nešto nije u redu sa brodom, možda je najavljeno nevrijeme, na TV, vidiš vijesti sa Tenerifa gdje su talasi toliko veliki da ruše terase hotela na plaži. Meni najteža stvar je bila reći roditeljima da prekosjutra idem preko Atlantika i da ne znam kada ću biti u mogućnosti da im se javim. Naravno, sve to zvuči strašno, ali i dalje te vuče nešto da uradiš to, osjećaš adrenalin, razmišljaš, ipak, je to Atlantik krosing o čemu neki ljudi sanjaju da odrade, to je put u nešto novo i nepredvidivo.
Dani u tišini, jedini zvuk je šum talasa i „landaranje“ jedra i sajli. OK, krenuli smo, na letu smo za Las Palmas i stižemo tamo u ponedjeljak oko 22 časa, kapetan nas čeka na doku i vozi nas na brod koji je usidren ispred luke. Upoznajemo njegovu ženu i prijatelja kojeg su pozvali sa nama, jer je on jedini koji je prešao Atlantik ranije.
Ujutro radimo check out, uzimamo gorivo (punjeno u bidone od neki 6L i velike bačve od nekih 150-200L) sve to dobro osiguramo sa obje strane broda i krećemo.
Prvi dan sve je OK. Sutradan primijetili smo da nam se baterije ne pune preko motora, što znači da moramo koristiti generator kako bismo ih punili, a to dodatno troši gorivo. U redu, šta da se radi, ne može sve biti sjajno.
Dan, dva nakon toga počinjemo da osjećamo jako neprijatan miris u brodu, pumpa od crnog tanka ne radi i vaduh iz cijevi izlazi između dvije kabine, sa tim smo se mučili sve do Kariba. Pokušavali da popravimo, očistimo, operemo ali nije bilo pomoći.
Sledeća stvar koja nam se desila, na brodu su bile 4 boce plina, zbog lošeg kompresora ostali smo sa jednom bocom i tako smo cijelim putem morali da štedimo plin i kuvali smo možda jednom ili dva puta na dan.
U svoj toj frci, ne toliko velikoj ali dovoljnoj da te natjera na razmišljanje, uživali smo u predivnim noćima punog mjeseca i šumu talasa. Naša noćna smjena bila je od 23 časa do 4 ujutru, već oko ponoći nebo iznad okeana počinje da se oblači i zvijezde se manje vide, jako često u to doba zna da bude malo kiše.
Nakon nekoliko dana zbog ne tako dobrog vjetra odlučli smo da koristimo code 0, iako jedro nije bilo u najboljem stanju. Koristili smo ga možda 3 dana dok jednog popodneva, pred sam zalazak sunca, kad smo krenuli da spuštamo jedro nije pukao vrh jedra kuda prolazi podigač. Jedro je upalo u vodu, otišlo ispod broda zajedno sa svim skotama i od težine počelo da tone. Vrtjeli smo se u mjestu nekih 40 minuta sa talasima od mozda 2m, nekako smo uspjeli da izvučemo jedro napolje (zahvaljujući Pedru koji nas sve zajedno može nositi na krke brke
