Ništa nije tako slatko kao kad najveći živi filmski antihrist obznani svijetu kako je odlučio da se pozabavi nekim konkretnijim žanrom. Lars fon Trir je najveći trol koji šeta ovom planetom. Budite sigurni u to. Samo je pitanje koga troluje više – sebe, kolege, kritičare ili gledaoce, vječito podijeljene na one koji ga preziru zbog nepodnošljivog nihilizma i žestoke fanove koji pronalaze žestoki smisao u njegovim provokacijama.
Bolestan od želje za pažnjom, Fon Trir je mnogo puta probao da odgovori i jednima i drugima. No, što je više pričao, to su više izvrtane njegove riječi.
Metafizička istraga
Zato nije ni čudo što je odgovor na sve napade i autokomentar cjelokupne estetike spakovao u novi film „The House That Jack Built“. Naravno, pod varljivom etiketom.
„The House That Jack Built“ je triler koliko je i „Dancer in the Dark“ - mjuzikl, „Dogville“ - pozorišna predstava, a „The Boss of It All“ – komedija. I vjerujte, još manje je priča o serijskom ubici. Štoviše, ovo je najličniji film koji je Fon Trir ikada napravio. I baš zbog toga je toliko potresan.
„The House“ je podijenjen na šest segmenata – pet „incidenata“ i epilog. Priča počinje u ofu, dijalogom Džeka (sjajni Met Dilon) i muškarca kog oslovljava sa Vergi (neodoljivi Bruno Ganc). Kao u „Nimfomanki“, skoro čitava radnja svedena je na dugačko prepričavanje epizoda iz života glavnog lika, a između se provlači metafizička istraga njegovih postupaka.
„Incidenti“ su Džekove žrtve. Prva je stoperka (Uma Turman) koja završava raspolućenog lica na prednjem sjedištu njegovog kombija.
Odsječene grudi
Druga je udovica (Šivon Falon Hogan) koju je udavio, a potom je, dok je policajac pregledao njenu kuću, privezao leš za kombi, nagazio gas. Odvukao ga je do skloništa. Komično odvlačenje praćeno je pjesmom „Fame“ Dejvida Bouvija, autora konceptualnog albuma „Outsider“ (1995) čija je glavna tema ubistvo kao umjetnička forma.
Do trećeg „incidenta“ mogli ste nekako i da se pitate što li je to, zaboga, toliko razgnijevilo više od 100 gledalaca koji su napustili premijeru Fon Trirovog filma u Kanu. Onda je uslijedio odgovor: dva mrtva dječaka, lobanja raznešenih lovačkom puškom, poduprta granama, smještena na marami za piknik, pored majke koja je natjerana da ih hrani pitom.
Četvrti „incident“ je posebno razgnijevio Podgoričane. Grupa je napustila veliku salu KIC-a, gdje je film prikazan u okviru PFF-a, na prvu naznaku da će Džek odsjeći grudi svojoj djevojci Simpl/Poprostačenoj (Rajli Kijou) i napraviti sebi ikonu - novčanik od njene sise.
Oni koji nijesu pogledali film do kraja nijesu imali šansu da vide peti segmenat, u kom Džek spaja glave nekoliko muškaraca i sprema se da im prospe mozgove samo jednim bojevim metkom, fasciniran pričom o njemačkim vojnicima koji su ubijali na ovaj način kada im je ponestalo municije. Naravno, ni da shvate koliko su makazama odsječeni klitorisi, smrskani penisi i ostali Fon Trirovi „zločini“ manje strašni od ideja koje manifestuju.
Ovca i tigar
Fon Trirov Džek ne preplavljuje užasom zbog toga što ubija, već zato što smatra da je ubistvo božansko djelo, izraz najuzvišenije umjetnosti. Zato što citira Vilijama Blejka i njegovim predivnim poemama pronalazi alibi da „prestane da poriče tigra u sebi“ – i položi šapu na jagnje.
Zato što misli da čovjek, ako je umjetnik poput pijaniste Glena Goulda, čije isječke vidimo u filmu, ili Stenlija Kjubrika, prisutnog u referencama – ima pravo da prekrši „društveni ugovor“. I najviše zbog toga što smatra da je dobro i poželjno biti u društvu velikana kakvi su Staljin i Hitler.
Na početku, dok „Gospodin Sofistikacija“ romantizuje ubistva, opisuje svoja remek djela i širi paunov rep pred Vergijem, Džek djeluje psihotično, ali i smiješno. Sagovornik mu se podsmjehuje, ne shvata ga ozbiljno.
Fon Trir vas istovremeno smješta u dva para cipela: vi ste i Vergi, nespremni da priznate da Džekova filozofija ima ikakvog smisla – ali i ovca u kojoj spava tigar, uvrijeđena zbog toga što vas ovaj prokletnik potcjenjuje. A koji prokletnik... Džek ili Fon Trir?
Srednji prst
Jedina razlika između Džeka i Fon Trira je u tome što Lars nikoga nije fizički ubio. Sve ostalo je tu – od opsesivno-kompulsivnog poremećaja, preko neukrotivog ega i djetinjaste želje za slavom, do uvjerenja da nije šteta da ovaj svijet propadne kada je sapijens postao „homo trampus“.
Džek fizički isisava život iz ljudi, a Fon Trir ih ubija u pojam idejama u koje ne žele da povjeruju. Da, na primjer, jedna majka može da stavi seksualno zadovoljstvo ispred života djeteta. Ili da postoji nešto zadivljujuće lijepo u djelima Rajhovog arhitekte Alberta Špera i dizajnu „štuke“, zloglasnog njemačkog borbenog aviona...
U jednom momentu, dok Džek raspravlja sa Vergijem o prirodi umjetnosti, u kadru se pojavljuju isječci iz osam Fon Trirovih filmova. Iako mu to nije bila prvobitna namjera (nije imao novca da otkupi prava za željena ostvarenja Kjubrika i Tarkovskog), ova odluka je samo potcrtala utisak da je „The House“ njegov lični testament, visoko podignut srednji prst, posljednje „objašnjavanje“ svega što je uradio od kada je 1984. godine predstavio dugometražni igrani debi „The Element of Crime“.
Stotinu fobija
Interesantno – Fon Trirov debi je takođe priča o serijskom ubici, ali iz ugla detektiva koji ga juri. Čak i to igra simboliku u „zatvaranju“ kruga karijere, budući da je Fon Trir kazao da više ne želi da snima „ovakve“ filmove. Sada se sprema za „Etudes“, sastavljen od 36 desetominutnih, potpuno nepovezanih kratkih ostvarenja, inspirisanih knjigom francuskog teoretičara Žorža Poltija.
Nego, da prvo odbolujemo „The House That Jack Built“. Najvažniji utisak: kuća koju je gradio i nikada nije sazidao Džek istovremeno je umjetnost koju je čitavog života stvarao Fon Trir. Ovo su svi njegovi filmovi, ta silna „plemenita trulež“ nastala vrenjem silnih fobija, nedostatka ljubavi, neispunjenosti, straha od smrti, letenja, zatvorenog prostora, ljudi – sabijena u 152 minuta. Čak i „greške“, poput nekoherentnog narativa ili praznoglavih ženskih likova, djeluju kao da su tu namjerno.
Fon Trir je takav: kad ga optužite za mizoginiju, eto vam mizoginije, i to uz autoironiju, samoprozivanje da su ženski likovi više nego glupi. On ima toliki ego: voli duge pasaže u „Budenbrokovima“, pa prosto mora, kao njegov obožavani Tomas Man, da traži gledaocima da prate tandrkav put bez obzira na to hoće li se izgubiti na kraju. Ne može da izdrži: umire da nas zalijepi ličnim fascinacijama, od slike „Danteova barka“ Ežena Delakroe koju je iskoristio u finišu i promo posteru, do kosača iz Tolstojevog klasika „Rat i mir“.
Tolstojevi kosači
No, ništa nam to ne bi značilo, nimalo nas ne bi pogodilo da nije bilo baš ovog naizgled pretjeranog, nabudženog, većeg-od-života epiloga. U posljednjem poglavlju, „The House That Jack Built“ opravdava Vergijevo ime i Džekov crveni ogrtač sa kapuljačom, koji prethodno vidimo samo u omažu Dilanovom muzičkom spotu „Subterranean Homesick Blues“.
Džek silazi u podzemlje razgovarajući sa Vergilijem, Danteovim vodičem iz „Božanstvene komedije“. No, nije to samo aluzija na Aligijerijevo remek djelo. Ima tu mnogo i Geteovog „Fausta“, koji je pomenut u jedinoj lijepoj priči u vezi sa konc-kampom Bruhenvald.
Svi silni kritičari koji se žale kako je Džek papirnat lik – neka se prisjete scene sa (Tolstojevim) kosačima. Dovoljan je taj izraz lica Meta Dilona, ta suza koja klizi niz obraz, taj trenutak spoznanja da nikad u životu neće osjetiti zajedništvo, disanje svih kosača kao jednog – dovoljan je da znate koliko je nesrećan Džek. I koliko je svako ubistvo koje je počinio bio samo jadni pokušaj da preuzme kontrolu, kompenzacija za nešto što nikad nije imao – ljubav, egzistencijalni mir, (samo)poštovanje. Za njega je ubistvo isto što je režija za Fon Trira.
Vječni mučenik
U posljednjoj sceni, Džek pada u vatreno grotlo, dok sa zvučnika odzvanja „Hit the Road, Jack“ od Bastera Pointdekstera. Fon Trir zatvara film hiljadu puta rabljenim klasikom, sa atmosferom toliko drugačijom od mraka kom ste upravo svjedočili, da ćete pomisliti da je Lars – najneduhovitija osoba na svijetu. I jeste, ali nije to bitno.
Poenta je da se humorom obično prikrivaju ili otkrivaju vrlo ozbiljne stvari. U ovom slučaju, nonšalantni muzički hit nije ispratio Džeka – već i Fon Trira u užareno grotlo. Lars vam je otvoreno rekao, u najpristupačnijem filmu do sada, da mu je džaba sve što radi.
Džek se izvukao nekažnjeno sa ovog svijeta, ali na onom je završio u vatri. Postoji nešto mnogo bitnije što će suditi Fon Triru, od čega se plaši, od čega misli da neće moći da pobjegne. I na ovom i na onom svijetu. Mi smo mu najmanji problem...
I zato ne crnjačite s pričom o otkinutim grudima, mizoginiji, klitorisima i matracima. Ništa neće spriječiti Fon Trira da se svojevoljno pretvori u mučenika poslije svakog autorskog filma – i barem na trenutak osjeti da je bitan i živ. Marija IVANOVIĆ
FOTO: imdb.com
