Živimo u svijetu u kom se nova sezona HBO serije „Game of Thrones“ i knjige Džordža R. R. Martina čekaju sa većim ushićenjem nego plate, godišnji odmori, rođenja djece ili ostale ovozemaljske „trivijalnosti“. Stoga nije ni čudo što je „Nightflyers“, nova naučno-fantastična serija produkcijske kuće SyFy, inspirisana Martinovom novelom iz 1980. godine, privukla ogromastičnu pažnju gledalaca. Nažalost, samo da bi se „istovarila“ po svakom zdravorazumskom fanu SF-a.
Razloga zbog kojih biste morali da zaobiđete neprohodalo čedo Džordža Martina je mnogo, ali dovoljno je navesti pet da biste shvatili o kakvom je projektu riječ.
Izlizani koncept
Osnovno polazište desetodjelne prve sezone je jedina filmska adaptacija Martinovog djela, „Nightflyers“ (1987) u režiji Roberta Kolektora. Zbog ekskluzivnog „Game of Thrones“ ugovora sa produkcijskom kućom HBO, pisac nije bio direktno uključen u stvaranje SyFy projekta. No, iako je potpisan samo kao izvršni producent, Martinovo ime postavilo je visoka očekivanja od „svemirske opere“ kreatora Džefa Bulera.
Nažalost, već na početku postajete svjesni prvog problema: ova serija ne nudi ništa što već nije viđeno. Zemljom hara virus, izazvan nepažnjom nezahvalnih homo sapijensa. Naučnik Karl Dibranin (Oin Makan) vjeruje da može da ostvari kontakt sa vanzemaljskom vrstom, takozvanim Volkrinima, i zamoli ih da pomognu čovječanstvu da spasi dom. Kada postane dio posade svemirskog broda Najtflajer, misija može da počne.
Plitki likovi
Osnovno SF pravilo glasi: nema dobre priče bez ubjedljivo razvijenih likova. Čak i kada je koncept izlizan, protagonisti su tu da vas uvjere da ipak nijeste čuli takvu pripovijest do sada. Dok epizode odmiču, članovi posade Najtflajera gube fokus i izmišljaju sopstvene dileme i probleme koji su, pazite sad, bitniji od misije, svemirskog broda i spašavanja planete.
Vrlo je teško progutati prvi momenat kada sve kreće po zlu, nakon što Najtflajer postane poluživo biće i obruši se na posadu. Sve oči uprte su u Tejla (Sem Strajk), mladića telepatskih sposobnosti, kog zovu L-1. Njegova sposobnost čitanja misli, vizije, telepatija i poigravanje sa tuđim mislima znaju da budu prilično jezivi. No, ispostavlja se da je Tejl nevin, a da iza toga leži duh Sintije (Džozet Sajmon), majke kapetana Erisa (Dejvid Ajala), koja je izgradila brod.
Ovaj koncept možda i ne bi bio toliko loš, da je bolje razrađen. Ovako, imamo hordu plitkih likova, bez izraženih karakternih crta ili sposobnosti za osjećanja dublja od najprimitivnijeg seksualnog nagona, koji većinu vremena izgledaju kao da su zaboravili naučeni scenario.
Očekivani obrti
Naučnika Karla proganja sopstveno dijete, koje je podleglo virusu prije nego što se priključio misiji. Melanta, član posade sa nepoznatom funkcijom, rastrgnuta je između započete romanse sa Lomi (Maja Eshet), glavnom tehničarkom, i privlačnosti koju osjeća prema kapetanu Erisu.
Roj Eris je, pak, više opčinjen majkom nego ulogom u misiji. Telepata je zaljubljen u psihološkinju Agatu (Grečen Mol), koja je s druge strane opsjednuta Karlom. Kada tome dodamo lik Rovana (Angus Sampson), koji uspijeva ne samo da se zaljubi, već i da napravi dijete u svemiru i iskomati pola posade sjekirom u fazonu kineske verzije Džeka iz kultnog „Isijavanja“, jasno je da je glavna priča otišla dođavola prije nego što je i počela.
Kako epizode odmiču, postaje evidentan i treći problem: predvidljivost obrta. „Nightflyers“ bombarduje velikim otkrovenjima u fazonu on/ona-nije-ono-što-ste-mislili-da-jeste, ali većinu ili odmah možete da provalite – ili vas baš briga za njih. Zbog toga čak i dobre ideje djeluju plitko i/li pretenciozno. Priča je usisana u crnu rupu mnogo prije „velike“ zbunjaže u finalu.
Plastična gluma
Još jedan veliki problem je pogrešan kasting. Glumačka ekipa djeluje kao da nije mogla da bude manje zainteresovana da vas ukrca na svemirski brod na kom se, makar na papiru, odvijaju događaji kao iščupani iz najkošmarnijeg horora.
Teško može da vas uplaši „zagonetna“ Melanta, koja u svakoj situaciji zbog plastične glume Džodi Tarner-Smit izgleda kao nepomična, naga lutka iz izloga neuglednog butika. Poludjeli Rovan i izmučeni telepata Tejl u interpretaciji Angusa Sampsona i Sema Strajka - strašni su koliko i Džejson iz 180. dijela franšize „Friday the 13th“.
No, inteligenciju najviše vrijeđa loše osmišljen i odglumljen lik Roja Erisa, koji je sramota za sve besmrtne kapetane poput Malkoma Rejnoldsa iz genijalštine „Firefly“. Da ne pričamo o Maji Eshet, koja ne skida prestravljeni izraz lica dok igra nesretnu Lomi, koja u najkritičnijim trenucima, kada je najpotrebnija ostalima, jurca za sopstvenim misijama.
Njihova gluma ubija svaku mogućnost da se povežete sa i ovako loše osmišljenim dramama likova. Jedino što može da vam donese jesu mučne migrene, dok gorite od želje da pritisnete nikad primamljiviji „iks“ u gornjem desnom uglu ekrana.
Bušni scenario
Peti i ne najmanje bitan problem: Martin nas je navikao na mnogo krvi, golotinje, britkih replika i nenadanih smrti. U seriji „Nightflyers“ prisutni su svi elementi ove „martinovštine“, ali su toliko loše uklopljeni, da djeluju presmiješno.
Scenario je očajan od prve do posljednje sekunde skoro desetočasovne sezone. Plitki izlivi ljubavi i emocija, „dramatične“ opservacije, „filozofske“ trileme, banalnosti - šćućureni se u svakom dijalogu. Taman kada pomislite da bi nešto značajnije moglo da se desi, prsne glupava rečenica od koje vam zaigra želudac. Na stranu i viđen koncept, i loša gluma, i nerazvijeni likovi, i predvidljivost radnje - scenario je taj koji je ubio svaku šansu da ova serija ikada bude priznata kao nešto što je iole gledljivo. Kad uši krvare, džaba vam i slatkasti glumci i pristojni vizuali.
„Nightflyers“ zaslužuje mjesto na polici najgorih serijala 2018. godine i zbog još jedne stvarčice: totalnog iznevjeravanja očekivanja i gledaoca i čitaoca gladnih Martinovog univerzuma.
Nakon mučne lobotomije, najmanje što smo zaslužili od Martina jeste da se zavali u stolicu i konačno završi narednu knjigu. Jer, ako uzmemo u obzir činjenicu da od treće knjige epskog serijala „Pjesme leda i vatre“ nije napisao ništa bolesno dobro, neko bi mogao čak i da pomisli da mu se samo posrećilo na početku. Anja DROBNJAK
