Dana 25. decembra 2018. godine mitropolit Amfilohije tokom svete arhijerejske liturgije u Crkvi Svetog Spiridona u Đenovićima preporučio je predsjedniku Crne Gore Milu Đukanoviću da se prvo krsti i da postane član crkve božje, da bi mogao da govori o crkvi.
Naveo je „da je sramno što predstavnici Crne Gore pokušavaju da nametnu narodu Božjem, crkvi Božjoj sektu koja je nepostojeća u svijetu“.
Po cijenu da budem etiketiran, moram reagovati prvenstveno i isključivo kao profesionalac, čija je posebna sfera interesovanja državno crkveno pravo i spomeničko pravo.
DIREKTIVE
Članom 9 stav 1 Evropske konvencije o ljudskim pravima propisano je da „svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti“. Ovo pravo uključuje slobodu promjene vjere ili uvjerenja i slobodu čovjeka da bilo sam ili zajedno sa drugima javno ili privatno ispoljava vjeru ili uvjerenje molitvom, propovijedanjem, običajima i obredom.
Polazna osnova navedene definicije je samoopredjeljenje svakog čovjeka, to jest pravo svakog čovjeka da se opredijeli u smislu vjere i vjerovanja. Sloboda vjeroispovijesti ili vjerovanja nije ograničena samo na religije i vjerovanja sa institucionalnim karakteristikama. Sloboda vjeroispovijesti ili vjerovanja štiti teistička, ateistička uvjerenja, pravo na neispovijedanje vjere ili uvjerenja, kao i pravo na promjenu vjere. To su stavovi Komiteta Ujedinjenih nacija za ljudska prava i Venecijanske komisije i OEBS-a iz 2010. godine. Posebno ukazujem na dokumenta OEBS-a (ministarskog vijeća) i to na: obavezu države da osigura efikasnu ravnopravnost između vjernika i onih koji nijesu vjernici (Beč 1989), dokumenat kojim se izražava zabrinutost zbog eksploatacije religije u agresivne nacionalističke svrhe (Budimpešta 1994), dokument gdje se upozorava na nasilje i diskriminaciju protiv bilo koje vjerske grupe ili vjernika pojedinačno (Mastriht 2003) i posebno dokumenat pod nazivom Kijev 2013. godine. Navedeni dokumenti ukazuju da međunarodni standardi ne govore o religiji kao jedinom osjećaju, već govore o religiji ili uvjerenju. Greška je i protivno je međunarodnim standardima da je religija samo vjerovanje u Boga.
Država Crna Gora je u obavezi da donese zakon o vjerskim organizacijama. Zakon mora biti u skladu s međunarodnim standardima, međunarodnim normama, praksom Evropskog suda za ljudska prava, smjernicama Venecijanske komisije i američkim Zakonom o vjerskim slobodama iz 1998. godine. Pri tom se mora poći od osnovnog principa i prava čovjeka na samoopredjeljenje da li vjeruje ili ne, prava na jednakost i nediskriminaciju, pravo na nepristrasnost, pravo na neprinudu, prava roditelja da vaspitavaju djecu u skladu sa svojim uvjerenjima, prava na toleranciju i poštovanje i prava na udruživanje.
ZAKON
Mnoge evropske države efikasno rješavaju pitanje vjerskih sloboda. Iz međusobnih odnosa države i crkve nastala je posebna grana prava - državnocrkveno pravo. To su pravne norme koje donosi država (a ne crkva) i kojima se reguliše pravni položaj svih vjerskih organizacija na teritoriji jedne države i to jednak i ravnopravan položaj. Najbolji poznavaoci državnocrkvenog prava u svijetu nijesu sveštenici, već ugledni profesori prava, sudije vrhovnih sudova i pravni teoretičari.
Država Crna Gora ima sve uslove, uvjeren sam i kapacitet, da usvoji u Skupštini Crne Gore zakon o vjerskim organizacijama. Međutim, Srpska crkva u Crnoj Gori (Mitropolija crnogorsko-primorska i još tri eparhije koje djeluju u Crnoj Gori) učiniće sve da se ne donese jedan moderni zakon o vjerskim organizacijama. Metodi djelovanja su različiti, preko urušavanja državnih institucija, nipodaštavanja Crnogorske pravoslavne crkve, nipodaštavanja crnogorskog naroda, potiranja istorijskih fakata u istoriji Crne Gore... kroz konstantno medijsko prisustvo u Crnoj Gori. Kako objasniti izjave crkvenih vjerodostojnika SPC koji javno prozivaju građane Crne Gore koji nijesu kršteni i ne pripadaju crkvi (naravno svi moraju biti kršteni i naravno u Srpskoj crkvi). Osim činjenice da se radi o klasičnom primjeru kršenja međunarodnih standarda o vjerskim slobodama, nije li ovo uvod u jednu ozbiljno osmišljenu, dugoročnu strategiju realizacije Načertanija Ilije Garašanina. Ovakvi istupi mogu se tolerisati samo u Crnoj Gori i nigdje drugo u civilizovanom svijetu. Pitam se kako bi reagovala jedna od najrazvijenijih evropskih zemalja Holandija u kojoj živi više od 40 odsto ateista.
PITANJA
Država Crna Gora, ukupna stručna javnost i građani Crne Gore moraju se odrediti u vezi nekoliko ključnih pitanja:
a) Da li po pitanju državnocrkvenog i spomeničkog prava u Crnoj Gori važe nacionalni i međunarodni propisi ili propisi mitropolita crnogorsko-primorskog gospodina Amfilohija (Rista Ćirovog Radovića);
b) Da li država Crna Gora ima namjeru, volju i snagu da pravnim sredstvima omogući jednak i ravnopravan položaj svih vjerskih organizacija;
c) Da li država Crna Gora primjenjuje pravna sredstva da se sačuva biće postojanja crnogorskog naroda, kod nespornih činjenica da je kod većine spomenika kulture, sakralnog karaktera koje koristi SPC, došlo do degradacije tih objekata i unošenja kulture, arhitekture i istorije koja nije svojstvena crnogorskom narodu;
d) Da li država Crna Gora preduzima radnje i aktivnosti da se imovina – vjerski objekti i zemljište, koji su protivno Zakonu o državnom premjeru i katastru nepokretnosti uknjiženi na SPC vrate u vlasništvo države Crne Gore? (primjera radi, u Rusiji svi vjerski objekti su vlasništvo države);
e) Da li država Crna Gora preduzima aktivnosti da se spriječi manipulacija narodom po pitanjima vjerskih sloboda?
Ovakvo stanje stvara privid i obmanu da se država miješa u crkvena pitanja, a u stvarnosti crkva se miješa u nadležnosti države sa ciljem da ostvari prevagu duhovnog nad svjetovnim.
Da zaključim, predsjednik države Crne Gore ima pravo, dužnost i obavezu da javno govori o vjerskim slobodama u Crnoj Gori, da ukazuje nadležnim državnim organima na obavezu da se spriječi svaka zloupotreba vjere i da inicira da se u Skupštini Crne Gore na dnevnom redu postavi pitanje razmatranja Zakona o vjerskim organizacijama.
