Piše:
Miloš Milačić
Stidi se gospođo Tuberkulozo, stidi se dana kad si zakucala na pluća pjesnika. Prerušena u staru beštiju tražila si milostinju. A on, iako je bio bez prebijena groša, nije mogao da te odbije. Izvadio je iz grudi posljednji komad zdravlja koji je imao i ispružio ga na dlanu. Jela si slasno i halapljivo, kao da danima nijesi ništa okusila. Napunila si nutrinu, ali nije ti bilo dovoljno. Molila si ga za prenoćište.
Taj „sinak vilin“ opet se sažalio nad tobom i širom ti otvorio dveri pluća. Tamo si konačila, ne noć ili dvije, već godinama. Pluća si mu nagaravila i uništila od velike vatre koju si unutra ložila. Ali, i tako crna više vrijede od crnog obraza. A tvoj je kao čađ, čim si se usudila da ukaljaš takvo gostoprimstvo. I staneš na put nečijoj sreći.
Čudna bratija
Branko Radičević zaljubio se u Minu Karadžić, lijepu Vukovu kćerku. U Beču, jedne zime. Ali, nikad joj nije rekao da je voli. Ne iz straha da će ga odbiti, već plašeći se da će prihvatiti.
A ti, gospođo Tuberkulozo, ti si kriva za to. Nijesi jedini krivac, doduše. Skupila si čudnu bratiju oko sebe: skitnicu zvanog Nemaština, koji je mladom bečkom studentu bio poznat od ranije - i klošara Srdžbu koji je spopadao hromog Hefesta, svaki put kad bi se mladić približio njegovoj kćeri. Pričalo se da je i ona, bijednica Ljubomora, katkad navraćala sa vama. Ljubomora buduće tašte, zagledane u lijepe oči grudobolnog pjesnika koji iskašljava krv i stihove?
Svi vi, demoni tame, lovci iz podnebesja, imali ste isti zadatak, da spriječite da se Badnje veče te 1849. ikada dogodi. A ipak, dogodilo se.
Stihovi u spomenaru
Bješe to noć bijelih pegaza i vila što na njima u prozirnim haljinama jezde. Raspuštene kose padale su im po konjskim sapima dok su iz bisaga vadile srebro i bacale ga po gradu. Pod tom srebrnom kišom u kući Vuka Karadžića, u Beču, skupilo se odabrano društvo: srpski knez, crnogorski vladika, jedan od braće Njemaca koji su pisali bajke i još čitav buket umnih i učenih ljudi. Bio je tu, naravno, i zaljubljeni pjesnik.
Jedan od očevih prijatelja poklonio je domaćinovoj mezimici Mini spomenar čije „korice i hrbat bjehu ukrašeni zlatotiskom, a tri ostale strane zlatno obojene, s metalnom kopčom za zatvranje“. Red je nalagao da bjelinu hartije svi gosti ispune riječima ili stihovima, kako je ko znao i umio, u znak sjećanja na to veče. Posljednji od njih bio je Radičević.
Crveno mastilo
Vlasnica „knjižice spomenice“, kako ju je Mina zvala, mnogo godina kasnije prisjetila se tog trenutka zapisanog u zvijezdama.
- Ja zaredih da mi svaki od gostiju što u nju upiše, pa dođoh i na Branka. Dok se okrenuh, a Branko već napisao: „Pevam danju, pevam noću / pevam sele što god hoću / I što hoću to i mogu / samo jedno još ne mogu / Da zapevam glasovito / Glasovito, silovito / Da te dignem sa zemljice / Da te metnem međ zvezdice / Kad si zvezda sele moja / Da si među zvezdicama / Među svojim, sele moja / Milim sestricama...“ Zar to nije lijep, mirisav cvijetak na jutarnjoj rosi? Branku je bio potreban samo jedan tren; valjalo mu je samo zahvatiti u pune grudi svoje, gdje cvjeta čitav perivoj takva cvijeća, tu ih brao, te nama davao. Ne bješe li, dakle, sinak vilin? – zapisala je Mina.
Ne, Branko Radičević nikada javno nije izjavio ljubav lijepoj kćerki Vuka Karadžića. Ukoliko se kao izjava ljubavi ne računa jedna od najljepših lirskih pjesama u našoj literaturi.
Zato se stidi gospođo Tuberkulozo, što si poslije svega što ti je dao, tražila da se svojim crvenim mastilom i sama upišeš u Minin spomenar. Ali, tada ti je prvi put rekao „ne“. Zato si ga i ubila.
Soko ženski i ban od bana
Mina Karadžić, udata Vukomanović, posebno se divila Crnogorcima. Ali, i oni njoj. Crnogorski vladika Petar Drugi Petrović Njegoš bio je prijatelj njenog oca. Često je navraćao u njihovu kuću, u Beču. Prema Mini, kao Vukovoj kćeri, gajio je iskrene simpatije.
- Tvar mi ova sa svim čuvstva pridobije / Kada ružu gledam u celomudrije / Na brijeg potoka đeno nježno cvjeta / Pod lakim zrakama Avronina svijeta – upisao je Rade Tomov u Minin spomenar.
Kad je rodila sina Janka, često ga je bečkim sokacima šetala u crnogorskoj i dalmatinskoj narodnoj nošnji. Mina Karadžić naslikala je i portret mladog Crnogorca, inspirisana putovanjem po našoj zemlji. Sa ocem je boravila u Kotoru 1863. godine. Vukov prijatelj, pop Vuko Popović kasnije je iz Risna pisao Karadžiću.
- Za gospoju Minu ovđe pripovijedaju koji su je gledali i čuli govoriti da je soko ženski, da je ban od bana, da je lijepe naravi, da je sva naša, milostiva i ljuborodna, bez nikakva ponosa ni u zboru ni u ođelu, puna radosti i milog razgovora, i kao junak ne mareći ni za kišu ni za vjetar da je po gradu išla i na više penjala se uz krše, da obiđe i podari sirote Crnogorke što su prave mučenice i za živa muža udovice – napisao je Popović.
Život satkan od pisama
Vilhelmina Mina Karadžić rođena je 1828. Povodom 190 godina od njenog rođenja, u Austriji i Srbiji održane su brojne kulturne svečanosti i manifestacije. Posebnu pažnju javnosti privukla je knjiga „Pevam danju, pevam noću“ koju je u formi pisama Mini Karadžić, objavila Svetlana Matić. Književnica i prosvjetna radnica koja već duže živi u Beču kazala je za Objektiv da je ovom knjigom željela da ukaže na važnost koju je kćerka Vuka Karadžića imala.
- Mina, ili Minka, kako ju je otac zvao, prevodila je srpske narodne pesme i pripovetke na nemački jezik, a i sama je pisala poeziju. Svirala je klavir i bila jedna je od prvih srpskih slikarki. Uglavnom je slikala portrete, oko 50 ulja na platnu, akvarele i crteže kredom. Bila je i poliglota. Pored nemačkog koji joj je bio maternji jezik, govorila je tečno srpski, zatim francuski, engleski, ruski i italijanski jezik – podsjetila je Svetlana Matić, koja se, između ostalog, zalaže za to da se Mini Karadžić postavi spomen-ploča u Beču, na kući gdje je rođena.
Epistolarna literarna forma sada je raritet, a naša sagovornica navodi da ju je podstaklo to što je Mina često pisala pisma.
- Zahvaljujući širokom obrazovanju, vodila je očevu korespodenciju sa umnim ljudima i kulturnim poslenicima tog vremena. Vodila je čak i dnevničke zapise o revoluciji 1848. u Beču – kazala je autorka.
Za knjigu „Pevam danju, pevam noću/Pisma Mini Karadžić“ matica iseljenika i Srba u regionu Svetlani Matić dodijelila je književnu nagradu „Rastko Petrović“.
FOTO: medias.rs / wannabemagazine.com / sr.wikipedia.org / Knjiga „Pevam danju, pevam noću“ / commons.wikimedia.org / Privatna arhiva
