Sarajlija je u časopisu "Golubica" br. V, za 1843/44 objavio istinitu anegdotu sa Cetinja iz 1829. godine. Njegov učenik Njegoš mu je govorio da u srpstvu (tu riječ je već naučio od Sarajlije), ni približno nema junaka kao što su Crnogorci. Sarajlija se pobunio protiv tih Njegoševih riječi, rekao mu da ima i drugih Srba koji po junaštvu nijesu ništa gori od Crnogoraca. Na to mu je Njegoš rekao:
"A da čoče, božija ti vjera, znam ja tu veselu Srbadiju, nu kud su joj ti junaci sinovi bili, dok joj nije Bog dâ Karađorđa? Ta vi svi fastaste tamo jednoga njega junaštvom; a kad vi Bog njega uze između vas, a vi svi sunovrat u turski jaram opet! No kršna i siromašna Crna Gora ne haje ni za Nemanje, ni za Murate, pa ni za Bonaparte; svi oni biše pa i preminuše, i mač svoj o Crnogorce đekoji opitaše, pa nestaše, a Crna Gora ostade do vijeka i strašnoga Suda u svojoj volji i slobodi, a to ti je u slavi.” (Dušan Vuksan, Dvoboj učenika i učitelja (istiniti događaj), Zapisi, knjiga XVII, sveska 10, oktobar 1937, str 250)
Prema načinu na koji ovo današnje srpstvo klasifikuje, Njegoš bi danas zbog ovih riječi odmah trebao biti smatran za Dukljanina, jer je svrstao Nemanju u neprijatelje Crne Gore, u isti koš sa Turcima i Napoleonom!
Kaže da su se svi oni (i Nemanja) śekli sa Crnogorcima, te prema tome, jasno je da je Rade Tomov Petrović sa svojih 16 godina smatrao da su Crnogorci starośedioci, jer ga je tako naučio - ili njegov prvi učitelj Josif Tropović, ili njegov stric Petar I Petrović Njegoš. No, pod Sarajlijinim uticajem brzo je preumio, Sima mu je uspješno usvijestio (novo)srpsku etnofantaziju.
Možete sa faksimilâ pročitati cijelu anegdotu koju je Sarajlija objavio u Golubici pod inicijalima Č.Č.Č. a to je - Čubro Čojković Černogorac, jedan od Sarajlijih pseudonima.
