Piše:
Marija Ivanović
Nešto ozbiljno nije u redu sa Zlatnim globusima. Ne moramo da idemo dalje od naslova iz 2018. da bismo vidjeli o kakvom je brkanju lončića riječ. „The Favourite“ u režiji Jorgosa Lantimosa završio je u kategoriji komedije (!) u društvu sa laganim ostvarenjima: „Crazy Rich Asians“, „Mary Poppins Returns“, „Vice“ i „Green Book“. I globusarima nije bilo dovoljno to što su uvalili Lantimosa đe mu nije mjesto, nego mu na kraju nijesu dali nikakvo priznanje.
Zlatni globus za najbolju komediju, scenario i sporednog glumca (Maheršala Ali) osvojio je „Green Book“, zauzevši odličan leteći start u sezoni uručenja najvažnijih filmskih nagrada.
Sjedište kadilaka
No, kao što svi znamo, ozbiljan kandidat za oskarovsku trku aposolutno ne mora da bude zapanjujuće dobar film. Tako ni „Green Book“ u režiji Pitera Farelija nije ništa osim slatko, simpatično filmče koje je najlakše opisati kao (obrnuti) oskarovski dugmić „Driving Miss Daisy“ (Brus Beresford, 1989) svog vremena.
Farelijev film dobio je ime po knjižici „The Negro Motorist Green Book“, minijaturnom vodiču za „konzumaciju“ segregacije. Afroamerikanci koristili su ga od 1936. do 1966. dok su putovali po dubokom Jugu, kako bi znali na kojim mjestima mogu da pronađu prenoćište, prodavnicu, restoran ili bar.
„Green Book“, zasnovan na „istinitom prijateljstvu“, prati baš jedno takvo putovanje dubokim Jugom početkom šezdesetih godina prošlog vijeka. Publika se smješta na zadnje sjedište kadilaka pored afroameričkog džez pijaniste i kompozitora Dona Širlija (Ali), dok ga iz grada u grad, sa nastupa na nastup, vozi tjelohranitelj Toni „Lip“ Valelonga (sjajni Vigo Mortensen), sirovi ali i vrlo simpatični Italijan, koji je proveo život na ulicama Bronksa.
Prolazni talas
Vaše uživanje u filmu „Green Book“ najviše zavisi od odgovora na pitanje što želite da dobijete od njega i sličnih ostvarenja koja se „prodaju“ pod etiketom angažovanih priča o rasizmu nekadašnje, ali i moderne Amerike.
Ako vas interesuju ubjedljiva gluma, pitak scenario, lijepo spakovana fotografija, bezazlena sentimentalnost – na pravom ste mjestu. „Green Book“ je idealan za gledaoce koji se zadržavaju na prvom, prolaznom talasu emocija i nikako ne vole da se zadubljuju u mutne vode. Bolji je što manje mislite o njemu.
No, ako od filma čiji režiser tvrdi da ima bitnu poruku za vas, želite da čujete što to ima da poruči, onda nećete biti zadovoljni. Možda ćete čak i osjećati krivicu jer vam se ova sirupasta priča dopala manje nego što biste to željeli, ali ostaćete uvjereni da je Fareli mogao da uradi mnogo bolji posao. Jer, koja je poenta snimiti film o segregaciji ako vas, poslije gledanja, ne ostavi makar malo zamišljene, ako ne i potrešene?
Nažalost, trudeći se da skocka lagani film koji će se dopasti narodnim masama, Fareli je ispustio šansu da kaže nešto istinski bitno, kao njegove prošlogodišnje kolege Spajk Li („BlacKkKlansman“) i Buts Rajli („Sorry to Bother You“. Pored njihovih subverzija, Farelijevo ostvarenje djeluje prevaziđeno, bezazleno, nebitno. Taman kao da je iz 1989. godine, kada je premijerno prikazan precijenjeni, ušećereni „Driving Miss Daisy“ sa Morganom Frimanom. Velike su šanse da ćemo za 30 godina i „Green Book“ pamtiti kao „sentimentalni zaslađivač“ i previše siguran vodič kroz rasizam, a ne kao bitan film.
Pretrčana intima
Ako ostavimo po strani činjenicu da „Green Book“ nije rekao ništa važno o rasizmu (a ne možemo to da uradimo), opet nailazimo na problem: površno portretisanje glavnih likova.
Znate li da je Don Širli napisao tri doktorata, od kojih je jedan bio fokusiran na uticaj muzike koju slušaju mladi na njihovo devijantno ponašanje? Ili bilo što o legendarnom džezeru, a da izlazi iz okvira koje je dao film – da je Širli bio usamljenik, čudak koji nikome ne pripada, otuđen i od bijelaca i od „svog naroda“?
Štoviše, preživjeli članovi porodice Širli žalili su se zbog toga što ih niko nije konsultovao tokom osmišljavanja Donovog lika. Maheršala Ali im se čak javno izvinio. No, teško da izvinjenja mogu da ublaže gorak ukus koji su Širlijevi morali da osjete dok je cijela ekipa pretrčavala intimnu istoriju ovog džez velikana. Naročito kad je riječ o gej momentu koji je prikazan ovlaš, a onda sramotno brzo gurnut pod tepih...
Preklopljena pica
Za razliku od Donove familije, članovi porodice Tonija Lipa i te kako su imali riječ u oblikovanju lika. Njegov sin Nik Valelonga jedan je od koscenarista pored Farelija i Brajana Hejza Kurija. Opet, ni njegov lik nije zagreban dalje od površine.
Tip koji je odigrao čuvene kameo uloge u seriji „The Sopranos“ i filmovima „The Godfather“, „Donnie Brasco“ i „Goodfellas“ zaslužio je mnogo više od karikiranja bespoštedne ljubavi prema iću i piću. Scena u kojoj Toni jede džinovsku, preklopljenu picu možda jeste i istinita i smiješna.
No, sasvim je nebitna spram činjenice da je Toni Lip efektno uveden u priču kao rasista koji baca u smeće čaše iz kojih su pili Afromerikanci – a onda se njegova „netrpeljivost“ odjednom zaboravila. Glavno pogonsko gorivo komedije postale su njegove frapirane reakcije na to što Don nije „crn onoliko koliko bi trebalo da bude“ jer mu je, na primjer, nepoznata muzika Arete Frenklin ili zato što nikada nije jeo prženu piletinu. Sve je to forsirano, površno, nedovoljno subverzivno, nedovoljno snažno da ćušne gledaoce van sigurne zone i natjera ih da mućnu glavom.
Kravlje zvono
Da Vigo Mortensen i Maharšala Ali ne glume Tonija i Dona, niko nikada ne bi ni pomislio da je „Green Book“ vrijedan film. No, veliki majstori uspjeli su da prodaju svijetu ovu slatku priču o sudaru dva svijeta – crnog i bijelog, dvorskog i uličnog, sirovog i dostojanstvenog. Ali, gluma nije i ne može da bude dovoljna da film postane bitan, posebno ne kada je režiser imao fenomenalnu temu.
U jednom dijelu filma, na koji će se posebno topiti članovi Američke akademije, dok Toni Lip piše ljubavno pismo voljenoj ženi, Don mu diktira dio teksta i ispravlja gramatičke greške. Nakon što završe, Toni ga pita može li da doda post skriptum: „Poljubi djecu za mene.“ Don odgovara: „To je isto kao da dodaš kravlje zvono na Šostakovičevu simfoniju.“
„Green Book“ vam dođe taman kao kravlje zvono nakon što pogledate „BlacKkKlansman“, „Get Out“ ili „Sorry to Bother You“. I nema tog Viga Mortensena i Maheršale Alija koji mogu to da promijene.
Ocjena: 6/10
Režija: Piter Fareli Uloge: Vigo Mortensen, Maheršala Ali, Linda Kardelini, Majk Haton Trajanje: 130 min
