Nije lako ugurati sve što želite da kažete u samo 70 minuta filmske trake. No, ponekad vremensko ograničenje može da vam otvori prostor da „zloupotrijebite“ slobodu koju daje kamera – i omogući vam da spojite zanimljive kadrove kao slagalicu.
Prije devet decenija, nakon višegodišnjeg rada na čuvenim komadima Kino-Pravde, sovjetski režiser Dejvid Kofman, poznatiji kao Džiga Vertov, spojio je jednu takvu eksperimentalnu dokumentarnu slagalicu – masterpis „Čovjek sa filmskom kamerom“ („Человек с кино-аппаратом“).
Porodični posao
Osmog januara 1929. u Kijevu premijerno je prikazan film čiji je režiser, snimajući neka sasvim „obična“ gradska dešavanja, uspio da dočara čitav sovjetski svijet.
Da bi snimio ovaj dokumentarni esej od 70 minuta Vertovu je trebalo više od tri godine snimanja u tri grada među kojima dominira Moskva. Tokom snimanja, režiser je imao familijarni „priključak“ – fotografiju je radio njegov brat Mikail Kofman, a supruga Elizaveta Svilova bila je zadužena za montažu. Dok su njih dvojica, krijući se, improvizovali na ulicama, Elizavetu je čekao najzahtjevniji zadatak - da „prelomi“ kadrove i pokaže na što je Vertov mislio kada je rekao da je ovo dokumentarno ostvarenje zapravo „eksperiment filmske komunikacije“.
Njihov zajednički eksperiment je i te kako uspio, i stilistički i koncepcijski.
- Ovaj film je eksplicitno i poetično pokazao koliko je čudesan dar koji nam je dala filmska umjetnost, tako što je preuredio sve što vidimo svakodnevno i nametnuo mu ritam i jezik da bi umjetnost nadvisila sve – zapisao je o „Čovjeku sa filmskom kamerom“ čuveni kritičar Rodžer Ebert.
Usporena revolucija
Ali, trebalo je stići do ovakvih komentara, pohvala i statusa „najboljeg dokumentarca svih vremena“. Kao što često biva sa vizionarskim djelima, „Čovjek sa filmskom kamerom“ je dočekan na nož. Oni koji su razumjeli Vertova i njegov doprinos istoriji sedme umjetnosti došli su na red znatno kasnije.
U to doba, svi su iščekivali da čuju što će reći filmski maestro Sergej Ajzenštajn. On je tada osuo i po filmu i po Vertovu. Da li je filmski velikan bio pomalo ljubomoran? Ili stvarno nije shvatio Vertova? Pa i Ajzenštajn je prije toga učinio niz neviđenih stvari, ne bi li film postao ono što je sada! No, njegov bijes prema Vertovu možda i nije toliko bitan. Važnije je to što Ajzenštajn ipak nije uspio da umanji značaj „Čovjeka sa filmskom kamerom“.
Sada je vrlo malo filmova za koje možemo da kažemo kako i dalje, bez obzira na to u kom su periodu nastali, utiču na savremene autore. To je vrlo važno, naročito kada uzmemo u obzir činjenicu da su režiseri sada, zahvaljujući razvoju tehnologije, u mogućnosti da učine i nemoguće.
Vertov je prije 90 godina, naoružan samo vizijom i kamerom, stvorio „nemoguće“: duplu ekspoziciju, podijeljeni kadar i „usporeni snimak“. Zbog toga će njegov film uvijek biti posmatran kao revolucionarno djelo. I fakat je: novog talasa u sedmoj umjetnosti nikada ne bi bilo da nije bilo Vertova i ostvarenja „Čovjek sa filmskom kamerom“.
FOTO: imdb.com / pinterest.com
