U tome će mu pomoći glumci Srđan Grahovac, Dejan Ivanić, Nada Vukčević i Dragan Račić. Zajedno, otjelotvoriće aktere djela o praznini i čekanju, koje u besmislenosti i apsurdu postupaka njegovih junaka zapravo dotiče pitanje suštine čovjekovog bića. Ishod ćemo premijerno vidjeti 8. Februara na sceni nacionalnog teatra.
Ko je zapravo (ili što je) Godo 21. vijeka, koja će pitanja otvoriti ova inscenacija i gdje se krije ključ za spasenje današnjeg čovjeka samo su neka od pitanja na koja je za Pobjedu odgovore dao reditelj Diego de Brea, crnogorskoj publici dobro znan po izuzetnim režijama „Gorskog vijenca“, „Leta iznad kukavičjeg gnijezda“ i „Pobune mornara“.
POBJEDA: „Čekajući Godoa“ je djelo koje je nebrojeno puta izvedeno na scenama i potpunosti ispunjava značenje termina „klasično“. Po čemu će se Vaše čitanje razlikovati od do sada viđenih?
DE BREA:Možda po tome što mene najviše zanima da kroz ovo štivo prikažem čovjeka lišenog ambicije, ega, očekivanja... Čovjeka koji je u dezorijentisanom svijetu doveden do toga da više nije u stanju da nešto neće ili ne može. Želja, dakle, ne postoji i on jednostavno mora da izdrži u tome u čemu se našao. A morati znači da se spustio na najnižu tačku u kojoj ne odlučuje ni o čemu.
Različita su tumačenja koja ćemo probati da utkamo u predstavu - od egistencijalizma do klaunijade, pa i hrišćanstva koje mi je jako važno. Kada se analitično uđe u tekst, a mi smo ušli, shvatite da u njemu ima mnogo otvorenih stvari i jasno je da su namjerno tako ostavljene, što nudi potpuno novu vizuru, i to ne u smislu interpretacije. Smjestio sam junake drame u prostor purgatorija ili limba tj. mjesta u koje ulazimo poslije života ili nakon svega što je već prošlo.
POBJEDA: A to znači?
DE BREA: Purgatorij je čistionica, priprema na kraj i najviša tačka u kojoj čovjek rekapitulira život. Izgubio je sva očekivanja, više ne skriva realne probleme i po prvi put o njima priča otvoreno. On, dakle, priznaje! A znamo, u ovom svijetu priznanja nema, kao što nema ni preuzimanja odgovornosti.
E, naši junaci ovdje su svjesni svega što nije u redu, svega što su propustili i gdje su pogriješili, a sada je frka kako će kraj izgledati. Znamo da kada je kraj u pitanju uvijek se uozbiljimo. Tada iz nas izlazi samo čovjek, ne njegova funkcija, ni pozicija u društvu, ni polno opredjeljenje... Spadaju sve maske. U takvu situaciju dopiremo tek kad smo bolesni ili dovedeni do ivice, kada je smrt u pitanju, neke katastrofe ili apokalipsa. Ovaj tekst zato sugeriše postapokaliptično vrijeme, ali u momentu kada ga je čovjek svjestan. Mi nijesmo još.
POBJEDA: Hoćete da kažete da živimo postapokaliptično vrijeme?
DE BREA: Mi živimo u teškoj apokalipsi. Vrijednosni sistemi su stravično poremećeni. Čovjek je danas izgubljeniji nego ikad. Iako ima sve mogućnosti odlučivanja non stop je nesrećan, nezadovoljan, neispunjen...
POBJEDA: Kako je došlo do toga?
DE BREA: Izgubili smo ljubav, ono što čini osnovu čovjeka. Opterećeni smo stvarima kojim nas kapitalizam uslovljava i umjesto nas zna šta je dobro, šta nam je potrebno itd. S druge strane, suština je suočiti se sa sobom bez potrebe za vanjskim impulsima. To je trenutak kad čovjek ne može sakriti usamljenost i izgubljenost. U kapitalizmu to je moguće. I mi se uspješno krijemo.
Razvili smo različite mehanizme bjekstva od realnosti – odlazimo van, isključujemo se, ne ulazimo u stvari. Sve je površno i sve je instant, a realnost tako daleko od onog što živimo. Pod maskama koje nam kapitalizam nudi, ništa više nije istina. Zato su Beketovi junaci iz „Godoa“ postavljeni u situaciju konačnog suočavanja sa istinom.
(Opširnije u današnjoj Pobjedi)
