Piše:
Vladimir Maraš
Godina ka' i vazda jes počela januarom, ali je ovaj, ljeta Gospodnjeg 2019. najavio buran period. Nijesmo ljudski ni svarili novogodišnje đakonije, kad eto nove afere. Vele da je bankarska, ali po onome što se može vidjeti na društvenim mrežama, više je politička.
Računam da pripadam nekom prosječno informisanom dijelu društva, blago povišene zainteresovanosti za ono što se događa, sa opštim znanjima koja bi trebalo da su dovoljna za elementarnu svjesnost o trenutku u kom živimo. To bi značilo da se trudim da promišljam stvarnost, da imam lični stav o raznim društvenim pojavama i dešavanjima, da želim da kritikujem nelogičnosti i da rasterećeno tumačim više nego očigledne anomalije.
Da li je Crna Gora zaista takva kakvu nam je predstavljaju u medijima, ili kroz institucije sistema? To najbolje zna čovjek koji živi i radi ovdje (ako ima posao), nema problem da racionalno sagleda stvarnost i da o njoj donese sopstveni zaključak.
*****
Duhovit smo narod, nije da nijesmo, pa je o aktuelnoj aferi sa kovertama već počeo da kruži vic, koji slikovito opisuje prokazani i već poznati video-klip o gospodi Kneževiću i Stijepoviću i pokušaju prvopomenutog da pomjeri drugopomenutog „malo udesno“ da bi skrivena kamera bolje uhvatila momenat primopredaje. Traži sin ocu 100 eura za izlazak u grad, da časti društvo, a ovaj mu odgovara: „E'o ti 97,5 eura. Dva i po ti je provizija, i ako moš, pomjeri se malo udesno.“
Da je kontekst življenja sveden na jednostavan i nekad tako poštovan kratki televizijski format skrivene kamere, svjedoči nam bogata svakodnevica kojoj ne fali ni političkih, ni društvenih, ni sportskih, ni svih drugih tema sa društvenih mreža. Već smo se navikli na to. Odavno smo izgubili naviku da kupujemo dnevnu štampu, valjda zbog toga što dok odete do trafike i sjednete na kafu u najbliži kafić u namjeri da se informišete, ta novina je već dobro bajata.
Istovremeno, ako me sjećanje dobro služi, Crnogorci su imali skoro dva telefonska aparata po glavi stanovnika, pa je makar jedan vazda u funkciji. Pojavom jeftinijih verzija, ama i najskupljih, pametnih telefona, internet je postao novi džepni standard.
E sad, ako obrazujete naciju kako to radi Norveška ili Velika Britanija, to nužno ne mora da bude problem. Ali, ti isti alati u rukama balkanskog društva postaju oružje za masovno uništenje.
*****
Stigmatizacija ranjivih slojeva društva, nacionalna i vjerska netrpeljivost, botovi, hakeri i mnogi drugi benefiti digitalnog doba, nova su društvena realnost. Mediji se polako sele na internet. Osim portala, koji su čedo interneta, tu su onlajn televizije, kao i radio-stanice. Svima je to dostupno, pa se shodno tome stiče se utisak da se kvalitet života modernog građanina Crne Gore lakše može mjeriti gigabajtima, nego brojem odlazaka na koncerte ili u pozorište.
Prije približno deset godina, kada su društvene mreže bile u povoju u crnogorskom internet prostoru, pojavio se dobro nam znani Fejsbuk, nedugo zatim, za hrabrije koji su htjeli da izbjegnu estradizaciju onlajn komunikacije postojao je Tviter.
Nakon skoro deceniju, u ekspanziji su društvene mreže koncipirane po sistemu „fotografija/kratak video“ kao što je Instagram koji preferiraju mladi, ali im se ubrzano priključuju i stariji. Komunikacija na internetu postaje „skrivena kamera“.
Naši ljudi su, zahvaljujući ažurnosti države i institucija u čijoj je to nadležnosti, prethodnih nekoliko decenija uradili sve da na standard skrivene kamere naviknu sopstveni narod putem nacionalnih televizijskih frekvencija. A onda slavimo kupoprodaju tih frekvencija, uz koje navodno „pođu“ i takvi sadržaji.
*****
Hm, da podsjetimo, red je da se ne zaboravi: kad toliko dugo navikavate ljude na skrivene kamere i rijaliti programe, na govor mržnje, bestijalne psovke, uvrede i razne druge bedastoće, ljudi dobijaju neku vrstu zavisnosti. Ili jednostavnije, postaju monstrumi.
U eri digitalne transmisije TV signala, nema nikakvih problema da krajnji korisnik dođe do omiljenog sadržaja tako što će umjesto broja pet, na daljinskom upravljaču pritisnuti, na primjer, osam - i nastaviti sa uživanjem. Ozbiljan sistem ne smije tako da se igra sa mentalnim zdravljem ranjive i mlade nacije, dok su nam puna usta identitetskih pitanja. Ne ide to tako.
