Prva sezona HBO serije „True Detective“ bila je nalik neočekivano briljantnom debi albumu muzičara koji je automatski proglašen genijalcem. Baš zbog toga su očekivanja od druge bila toliko nerealna. Navijači detektivske mozgalice postavili su se baš kao i fanovi odličnog brucoša dok čekaju drugi album. I druga sezona je stvarno doživjela da se „najvatreniji“ obruše na nju kao da je Volijeva kesa puna smeća, a da je oni „pomireniji“ ljubitelji inadžijski brane, nespremni da priznaju da je njihov ljubimac podbacio.
Promišljen plan
Istina je, kao i uvijek, negdje na sredini. Niti je prva sezona masterpis, niti je druga vreća govana. Ali, vajb kojim je odisala incijalna priča sa Metjuom Mekonahijem i Vudijem Harelsonom definitivno je mnogo primamljiviji nego nastavak u kom Kolin Farel, Rejčel Mekadams i Tejlor Kiš bezglavo jurcaju za Vinsom Vonom.
Sudeći prema početku treće, kreator Nik Picolato je dobro izvagao mane i vrline prethodnih sezona, baš kao onaj muzički genijalac s početka ove priče. Poslije prvog remek djela i druge propasti odlučio je da skuva treći album kojim bi mogao da podsjeti fanove na to zašto su ga zavoljeli.
Već poslije emitovanja dvije od novih osam epizoda može se sa sigurnošću reći: „True Detective“ je ponovo dobar. Kosmički horor iz prve sezone vratio se nazad, ali u svedenim, dobro kontrolisanim dozama. Priča nije konfuzna kao u drugoj instalaciji, a stigli su i svježi elementi koji obećavaju šou za pamćenje. I ne, ne govorimo samo o upečatljivoj glumi Maheršale Alija, već o Picolatovom novom planu koji je mnogo bolji i promišljeniji.
Tri linije
Detektiv Vejn Hejz (Ali) je prvi lik serijala „True Detective“ koji može da se mjeri sa Rastom Kolom (Mekonahi) i Martijem Hartom (Harelson). U prvoj i drugoj epizodi, čiju režiju potpisuje Džeremi Sulnijer („Green Room“, 2015), pratimo ga u tri vremenske linije.
U prvoj, koja se odvija u prošlosti, 1990. godine, vidimo ga u sobi za ispitivanje. Hejz odgovara na pitanja dva detektiva o slučaju koji je vodio prije deset godina. U drugoj vremenskoj liniji selimo se u 1980, u doba kada se sa partnerom Rolandom Vestom (bledunjavi Stiven Dorf) upustio u potragu za bratom i sestrom koji su 7. novembra, u noći punog Mjeseca, kada je umro Stiv Mekvin, nestali u Arkanzasu.
Treća vremenska linija odvija se 2015. godine. Hejz je osijedjeli udovac u penziji koji se bori sa Alchajmerom. Ponovo odgovara na pitanja o nestaloj djeci – ali ovog puta ne kolegama, već televizijskoj ekipi.
Radnja se odvija usporeno, ali takav tempo ima pokriće. Zahvaljujući sporogorećem ritmu imamo vremena da pohvatamo vremenske linije filovane dobro poznatom južnjačkom gotikom i pokupimo bitne znakove koje je Picolato ostavio pokraj puta. I baš takav tempo ostavlja dovoljno prostora da shvatimo da se sve što gledamo možda uopšte nije tako zbilo.
Jer, to što se dogodilo nije bitno. Vješto isprepletane vremenske linije jasno pokazuju da je važnije to kako sve te događaje pamti Vejn Hejz čiji um, zbog galopirajuće demencije, liči na pohabanu slagalicu kojoj fali više od dvije trećine djelića.
Lutke i leševi
Na početku treće sezone ne fali klaustrofobije, sumnje u sve i svakoga, čudnjikavih dijaloga u automobilu, jezivih detalja povezanih sa ubistvima kao što su rupe probušene u ormaru za virenje u sobu nestale djevojčice ili lutke nalik vudu kreaturama koje vode do mjesta gdje može biti sakriven leš.
Opet, Picolato ne pretjeruje. Kao da zna da bi se prosuo kada bi odmah pokušao da nam podmetne neki filozofski traktat u Rastovom fazonu („Vrijeme je ravni krug.“) ili spektakularni trag koji upošljava moždane vijuge da grčevito tragaju za nestalom djecom. Kao da je svjestan da bi takvim „povratkom osnovama“ priznao da je druga sezona bila katastrofalna... Iako nije.
Serijal profitira od takvog pristupa. Picolato ponovo ima priču sa starim šmekom, zbog kog ćete tokom gledanja treće sezone imati utisak kao da vam je dobar prijatelj kog odavno nijeste vidjeli neočekivano došao u posjetu. No, ne vraćajući previše iz prošlosti Picolato otvara prostor za nešto novo, autentično, što pripada samo trećoj sezoni.
Zla vremena
To je priča o uspomenama, sjećanjima što nas oblikuju, pričama koje želimo da pamtimo i onima koje potiskujemo. To je pripovijest o čovjeku koji ne rješava slučaj zarad slučaja, već da bi spasio sebe i vratio komadiće izgubljenog života. I to je, prije svega, storija o vrlo mračnim i mučnim, da ne kažemo zlim vremenima (kad je Picolatova filozofija u pitanju, sva su manje-više takva), čiji su najveći heroji nesavršeni ljudi sa moralnim kompasima koji uvijek mogu da zaštekaju u najbitnijem trenutku.
Obećavajući koncept, povratak mračnim simbolima, odlična glumačka ekipa sa Alijem na čelu (Karmen Ejogo i Skotom Mekneri su sjajni, jedini koji za sada vrluda je Dorf) i odlično probrana muzika (džez boginja Kasandra Vilson, kantri bog Miki Njuberi) udarili su čvrst temelj starom, a preporođenom „Pravom detektivu“. Preostalih šest epizoda vrijedi čekati sa uzbuđenjem. Picolato se definitivno vratio na pravi put. Samo je pitanje hoće li biti samo dobar – ili više nego odličan. M. I.
FOTO: imdb.com
