„Umjetnost je štit protiv konstantne izloženosti mnogostrukoj banalizaciji. Da bi taj štit ojačao, potrebno je uložiti napor kako bi se uspostavili vrjednosni sistemi. Važno je imati na umu da narod koji izgubi svoju kulturu i želju da se hrani istom, izgubio je i svoju samobitnost, izgubio je i smisao svog postojanja i to nije samo stvar degradacije u kulturi, tako je naprosto u svim sferama u životu“, govori Ćorović za Portal Analitika.
Mediji i Vi. Kako je počela Vaša priča?
Nijesam bila od onih koji tačno znaju šta žele u životu. Takvim ljudima sam se divila jer su skraćivali lutanje u potrazi za samim sobom. Znala sam samo da želim više i bolje u smislu znanja i širenja duhovnog vidika. Međutim, iz ove perspektive shvatam da je upravo to sanjalački nastrojeno tumaranje izvuklo sve ono najljepše što sam krila u sebi. Tražila sam se kroz sport, muziku, ples... Iz svega uzimala najbolje što su te aktivnosti nudile.
Raspon interesa mi je oduvijek bio velik jer me gura „intelektualna ambicija“. Danas ljudi pogrešno ambicioznost vežu samo uz karijeru i novac, ja sam gladna znanja. Od malena sam imala ljubav prema pisanoj riječi, u svim njenim oblicima, počev od bajki, pjesme, običnih slogana na zgradama, grafita, grubo urezanih slova na nekoj klupi, romana… Novinarstvo mi se, kao što to biva s velikim ljubavima, desilo slučajno, ako je vjerovati u slučajnost. Splet okolnosti me doveo na novinarska vrata divnog čovjeka i kolege, Zorana Darmanovića koji je glavni „krivac“ što sam danas s istim etuzijazmom, ako ne i većim, zagrizla novinarsko slovo.
Prepoznatljivi ste i po intervjuima koji su, možemo konstatovati, rađeni na drugačiji način. Čini se da je postao prestiž naći se u njima. Uglavnom su to ljudi iz umjetničkog svijeta. Možete li reći nešto više o saradnji sa umjetnicima?Ako je iko sačuvao dijete u sebi (ono otvoreno, krajnje iskreno i kreativno koje ne podnosi ograničenja), neku božansku igru i plamičak u duši, to su umjetnici. Zaista je važno da duša ne obajati. Artisti svojim stvaralaštvom otvaraju nove horizonte i na taj način nas natjeraju da preispitamo postojeće stavove, vjerovanja i ubjeđenja. Bez toga nema progresa, ličnog, a samim tim ni društvenog. S umjetnicima se privatno družim, okružena sam ljudima koji imaju konstruktivne, produktivne, dobronamjerne, čiste, lijepe misli i ideje. Po tom principu biram i sagovornike. Jako je važno da mediji daju prostor isključivo onima koji su to svojim djelovanjem istinski zaslužili. Oni koji su „prošli“ kroz moje intervjue su izuzetno interesantne, ostvarene ličnosti s kojima sam uživala u razgovoru i od kojih sam mnogo naučila. Privilegija je imati priliku razgovarati sa njima i pitati ih sve ono što sam oduvijek željela da znam o njihovom stvaralaštvu i samoj profesiji kojom se bave.
Kako poboljšati položaj umjetnika u zemlji?
Umjetnost je štit protiv konstantne izloženosti mnogostrukoj banalizaciji. Da bi taj štit ojačao, potrebno je uložiti napor kako bi se uspostavili vrjednosni sistemi. I to mora uraditi svako iz svoje perspektive, dakle institucije, mediji, građani… Potrebna su veća budžetska izdvajanja, otvaranje novih festivala radi efikasnijeg i boljeg umrežavanja umjetnika.V. Pinchuk je rekao divnu misao: „Umjetnost, sloboda i kreativnost promijeniće društvo brže nego politika“. Na kraju, važno je imati na umu da narod koji izgubi svoju kulturu i želju da se hrani istom, izgubio je i svoju samobitnost, izgubio je i smisao svog postojanja i to nije samo stvar degradacije u kulturi, tako je naprosto u svim sferama u životu.
Pišete i umjetničke kolumne. Kako one nastaju?
Moje kolumne su fokusirane na međuljudske odnose. Ne bježim od onoga što me lično tišti, raduje, zasmijava kao i teme koje proizilaze iz filozofskog stava „da stavimo prst na čelo i da se dobro zamislimo“. Kako u životu, tako i na papiru trudim se da objektivno, a ujedno kritički priđem problematici o kojoj pišem. Analiziram je iz svih uglova, kroz nju provučem svoje viđenje stvarnosti, a pri tome kategorički ne negiram, a kamoli da omalovažavam tuđe izbore i odluke. Poentiram da je u redu biti drugačiji, što više poželjno je, ali na način da živimo u skladu sa sobom i okruženjem.
Kako birate temu, u kojoj mjeri osluškujete reakcije čitalaca?
Odabir tema je u principu jednostavan – skoncentrisana sam na one koje kreiraju kritično razmišljanje i promovišu želju za znanjem. Kada su u pitanju reakcije čitalaca, uglavnom me potraže preko Fejsbuka i prenesu mi kakav je utisak kolumna ostavila na njih. Divan je osjećaj interakcije sa njima jer da ih kolumne ne „pomjere“, moje pisanje ne bi imalo smisla. Međutim, biram teme koje isklučivo diraju moje misli i dušu, a čitaoci to osjete, prepoznaju se, zamisle se…
Zbog čega ste se opredijelili za ovu formu pisane riječi?
Da bi se stvaralo, čovjek mora da se potpuno razgoliti pred samim sobom. Iskrenost u kreativnom činu je od presudnog značaja. Kao izuzetno emotivno zatvorenoj osobi, kolumne su mi u velikoj mjeri pomogle da se na tom polju otvorim i iz sebe izbacim skrivenu emociju.To je taj, pretpostavljam, psihoterapijski dio pisanja o kojem se priča.U novinarstvu „gazim“ osmu godinu, a želja za čitanjem romana i bogaćenje vokabulara „sa još jednom lijepom“ godinama ne jenjava, naprotiv, samo raste. Po obrazovanju sam sociološkinja tako da odatle proizilaze moje želje za analiziranjem društvenih problema. Kolumnom uspijevam da objedinim te moje tri velike ljubavi u jednu, ja bih rekla, lijepu priču.
S obzirom na toliko velik raspon interesa, uspjevate li sve teme pokriti onoliko koliko želite?
Konstantno radim na sebi i što je najvažnije, uživam i zabavljam se u tom procesu nadogradnje svoje ličnosti. Ne umaram se, naprotiv jedva čekam novi izazov. I to je jedini način da se dobije ono istinsko, zdravo samopouzdanje. U skladu sa tim, važnije mi je da moje stvaralaštvo bude kvalitetno napisano, ali nije da ne uspijevam stići i na vrijeme (smijeh). Nastojim da izbalansiram kvalitet i kvantitet.
Možete li otkriti buduće planove vezane za pisanu riječ?
Fokusiraću se i na pisanje kratkih priči. Zadnje dvije kolumne već poprimaju tu formu pisanja. Radiću i na tome da se izmjestim iz svoje kože pa da se okušam u pisanju oslonjena na imaginaciju, kreiranju likova iz mašte, sa primjesom zbilje iz mog okruženja. U suštini, nemam unaprijed isplaniranu šemu po kojoj živim i stvaram. Spontanost je moja vodilja. Naravno da imam neke skice kako, što i kada treba uraditi, ali narodski rečeno otom - potom.
P.Z.
