Ovih dana gotovo da nema prostora, ni realnog ni virtuelnog, kojim kao tema ne dominira afera „Koverta“. Na ulici, u kafani, sportskoj dvorani, knjižari... Naravno, kao i uvijek do sada, naići ćete na potpuno polarizovane i dijametralne stavove.
Ali, na kraju sve te priče, koja se sigurno nikada ne može ispričati do kraja jer je afera u punom jeku, nameće se zajednički zaključak: „Niko nikad neće saznati što se iza brda valja, što je čiji interes i ko je kome tu što davao.“ Valjda je zbunjenim ljudima tako lakše, jer istini za volju, od priliva ovakvih informacija i njihove kakvoće, svakako je na probi svačiji sistem za varenje - gluposti.
Reklo bi se da stvari u našoj državi sistemski ne funkcionišu baš za primjer, pa je stoga potpuno normalno da ljudi s dosta nepovjerenja u konačan ishod prate tok ovih turbulencija.
*****
Ličnu satisfakciju, zbog sada već višegodišnjeg kolumnističkog rada u Objektivu, pronašao sam prethodnih dana u javnom pozivu koji je ministar kulture Aleksandar Bogdanović uputio Agenciji za elektronske medije da preduzme mjere kako bi zauzdala dvije televizije koje vrijeđaju državno, nacionalno, kulturno i duhovno biće Crne Gore.
Bogdanović je podsjetio na sve ono na štosam mjesecima ukazivao - na pogubnost prisustva dva medija iz Srbije na medijskom prostoru Crne Gore (Pink i Happy), kao i na devastirajući uticaj njihovog programskog koncepta na moderno i mlado crnogorsko društvo.
No, gorak ukus u ustima vraća se u trenutku kada se sjetim da je bilo fer uraditi isto to i koju godinu, da ne kažem deceniju ranije. S obzirom na to da je taj Pinkov „mlin mlio“ i mene kroz informativne minijature kao i mnozinu drugih, i to bez elementarnih profesionalnih standarda, imam potrebu da osjetim zadovoljstvo, ali istovremeno, osjećam i žal što naše institucije sistema reaguju, rekao bih, s nedopustivim zakašnjenjem. Odnosno, pokušavaju da reaguju. Ali, valjda hoće.
Međutim, vjerujem da smo još daleko od rješenja ukupnog problema. Stiče se utisak da su trenutne političke okolnosti motivisale ministra kulture na takvu reakciju, pa možda od brzine ne vidi da taj medijski prostor, čak i nakon tog manevra, nije ni blizu onom koji je potreban Crnoj Gori. Imamo mi još poneku televiziju srpskih korijena, koja iako politički korektnija, u bijelim rukavicama nudi skoro pa iste programske sadržaje kao one nepomenice od dvije televizije.
Ako se ko zabrinuo, neka ne brine - i dalje će stizati i stižu freške informacije o tome kako Dara Bubamara „pakuje“ poprsje da izgleda linearno, kako joj stoje nove (pre)kratke pantalonice, kao i što ista gospođa misli o novom JK (ne DK) skandalu, je li i kuda je JK ušla na snimanje popularne emisije, a onda su sreli Šabana na aerodromu, pa onda nakon aerodroma za njim, da se utvrdi kako se slavila slava kod Šaulića, ko je sve bio pozvan i što je ko pio.
Ako nijeste gledali taj sadržaj, da znate da ste propustili i izvještaj s krsne slave porodice Karić, kao i sijaset tema koje bi, prema mom skromnom mišljenju, trebalo da budu na bruku cijeloj crnogorskoj medijskoj zajednici.
Poštovani ministre, i to bi trebalo da bude predmet vašeg interesovanja, jer ako ćemo pravo, više štete državi napravi kontinuirana kulturološka devastacija iznutra, nego bilo koja propaganda spolja. Treba li da napomenem da se na ovoj televizijskoj frekvenciji, nedugo nakon ovog sadržaja, nalazi (ne)skriveni procrnogorski predznak koji provijava kroz informativne sadržaje? Malo šizofreno, zar ne? Rezime: crnogorstvo, spakovano u poprsje Dare Bubamare.
*****
Učinak ovakvih sadržaja, definitivno uništava svaku šansu za kulturološki oporavak, a prijeko nam je potreban - ako mislimo da preživimo i postanemo moderno evropsko društvo.
Naravno, to su paralelni procesi, pa je jasno da kultura ne može da ozdravi preko reda. Prvo treba da se izliječe politički, sudski, obrazovni, akademski, zdravstveni, medijski i svi drugi stubovi društva, pa da se tek na kraju, kako je to oduvijek bivalo u Crnoj Gori, nađe neka crkavica za kulturu. Pa tako, mučeći se, da stvorimo nešto što je već do sada trebalo da ima makar stabilan temelj i nekim novim generacijama ostavimo tračak nade jer očigledno nećemo imati dovoljno vremena da im predamo uređeno društvo.
No, ako u međuvremenu pronađemo naftu, onda sve ovo neće biti toliko važno. Svi ćemo biti milioneri, a naučno je potvrđeno da čovjek, kad ima milione, manje brine o identitetskim pitanjima nacije kojoj pripada, a više o sopstvenim potrebama.
