Piše: Vukota VUKOTIĆ, istoričar
Vrijedno je napomenuti da je upravo za Pavlovu poslanicu Rimljanima dokazano da je najstariji tekst Novog zavjeta, stariji čak i od Jevanđelja, nastao oko 50. godine nove ere. U jesen 57. godine on je iz Efesa otišao u Grčku i Makedoniju zabrinut za stanje crkve u Korintu. Iz Korinta piše svoju Poslanicu zajednici u Rimu, mada ih nije lično poznavao, i najavljuje svoj dolazak u prijestonicu.
Pri povratku iz Rima, 58. ili 59. godine n.e. apostol Pavle je odabrao da ide kopnom što jasno upućuje da je prošao Via Egnatiom duž cijele istočnojadranske obale (Karl Baus, From Apostolic Community to Constantine, New York, 1982, p. 104). Dosljedno tome, zar bi se mogla dovesti u sumnju teza da je svoj put apostol iz Tarsa iskoristio da propovijeda Hristovu nauku dalmatinskim gradovima u kojima je boravio.
Tako je cijeli ovaj prostor vrlo rano ušao u sferu hrišćanstva i onih kojima je objavljena Riječ spasenja. Prema tome, teško da stoji teza da je hrišćanstvo od I do sredine III vijeka bilo samo sporadična pojava na jadranskoj obali (Istorija Crne Gore, Tom I, 256).
ULOGA UČENIKA TITA
Osim apostola Pavla istočnojadransku obalu pohodili su i apostoli Marko i Andrija. Prvi je osnovao crkvu u Akvileji, kasnije patrijaršijsko sjedište, ali se o njihovim misijama na Iliriku danas jako malo zna. Bilo bi jako interesantno ispitati kako su se ti dolasci direktnih Hristovih učenika odrazili na zajednice koje je apostol Pavle osnovao.
Takođe, treba pomenuti i tradiciju koja se veže za ranohrišćansku crkvu u Budvi, koju je po legendi osnovao sveti Petar na svom putu za Rim. Zadatak koji je Pavle iz Tarsa povjerio svom učeniku Titu, ovaj je i izvršio. U Saloni, glavnom gradu jedinstvene provincije Dalmacije, osnovao je zajednicu prvih hrišćana. Kao saradnik Pavlov i jedan od sedamdesetdvojice apostola, Tit je bio pravi čovjek za taj zadatak. „Pravi sin po zajedničkoj vjeri“, kako ga opisuje sv. Pavle, posvećujući mu i jednu svoju Poslanicu, itekako je bio dorastao povjerenom poslu. Zajedno sa Timotejem, kome su posvećene dvije Poslanice, ovaj Grk koji je prihvatio vjeru Hristovu, najbliži je saradnik Pavlov.
Prema Djelima apostolskim, imao je tri misije, na Kritu, Korintu i Dalmaciji, gdje je ili osnivao crkvu ili bio episkop u tim gradovima. Zajedno sa sv. Pavlom bio je učesnik Apostolskog sabora u Jerusalimu, na kom je odlučeno da se učenje hrišćansko može propovijedati i nejevrejima (Preuzeto sa: https://www. bitno.net/vjera/svetac-dana/ sveti-biskupi-timotej-i-titvjerni-ucenici-svetog-pavla/). Tit je ostavio razgranatu mrežu hrišćanskih zajednica, prije nego je otišao za Krit, pa se s pravom može nazvati apostolom Dalmacije. Pored zajednice hrišćana u Dalmaciji su zabilježene i jevrejske zajednice, a u Saloni je postojala i sinagoga (Nikodim Milaš, Pravoslavna dalmacija). Ovaj podatak tjera nas da ponovo razmislimo o nalazima jevrejskih grobova u Duklji.
Prosto ne postoji razlog zbog čega bi se razlikovala situacija u budućoj Praevalitani od ostatka jedinstvene provincije Dalmacije. Na to nas navode arheološki nalazi ranohrišćanskih crkava u Duklji, Doljanima, Budvi i na Velikom pijesku kod Bara koji svjedoče o širenju Hristove nauke na ovom prostoru. Na žalost, do danas ne znamo kako je Tit okončao svoj život, ali sve crkve ga slave kao jednog od šireg kruga apostola.
Takođe, lako se da zaključiti da je Tit na svom putu za Salonu morao proći kroz tada novosagrađeni grad Duklju ili neki drugi grad sa crnogorskog primorja i tamo propovijedati Hristovu nauku. Tako da Crkva na ovom prostoru ima utemeljenje još od apostolskih vremena.
SVETI HERMES
Apostol Tit je napustivši Dalmaciju u Saloni ostavio za nasljednika svetog Hermesa ili Ermija, kako se još navodi, koji je na episkopskoj stolici u Saloni ostao do 68. godine n.e. Ovaj ranohrišćanski mučenik takođe je bio jedan od 72 apostola i sveti Pavle ga pominje u svojim Poslanicama (Poslanica Rimljanima, 16:14). Jako malo informacija o njemu je do danas sačuvano. Sem što je preuzeo episkopsku stolicu kada je Tit otišao za Krit, znamo da je mučenički postradao za vjeru u drugoj polovini I vijeka (Migne, Patrologia Graeca, CXVII, 143). Jedini izvor koji detaljnije govori o njemu je Kanisius koji ga spominje kao „Hermaeusa presbytera“ (Blaženi Peter Canisius (1521-1597) bio je holandski katolički teolog).
O svetom Hermesu iznosi podatke da je mnoge preveo u vjeru Hristovu i odvratio ih od idola, a stradao je za vjeru zajedno sa Nikanderom iz Mire u Maloj Aziji. Mučenički oreol je zaslužio tako što je mučen, odran i obješen (CANISIUS, Lectiones Antiquæ (Amsterdam, 1725), III, pt. I, 484). To je sve što se zna o njegovom životu. Ipak, svojim radom zaslužio je naslov „apostola Dalmacije“ iako je naslijedio Tita (Daniele Farrlati, Illyricum sacrum, tom I, 393-401).
Kao mučenik bio je slavljen od strane prvih hrišćana Salone i Ilirika, a njegove mošti prenešene su u Rim, vjerovatno kako bi ga sačuvali od najezdi varvara. Kasnije, dio njegovih moštiju papa Grgur Veliki darovao je gradu Spoletu, da bi papa Lav IV ostatak poklonio caru Svetog rimskog carstva Lotaru I koji ih je odnio u manastir Kornelijus blizu Ahena. Odatle su prenešene u manastir Rons tokom IX vijeka, da bi se ponovo našle na udaru paganskih varvara, ovoga puta Vikinga.
Konačno mošti su sahranjene u posebno napravljenoj kripti 1083. godine, a preko nje je izgrađena crkva posvećena ovom mučeniku iz Dalmacije. Ostao je jako poštovan u Njemačkoj, gdje se zadržala tradicija da njegove mošti liječe od mentalnih bolesti, pa je Rons postao mjesto hodočašća.
DOBA PROGONA
Danas ne znamo da li je ikada postojalo žitije ovog sveca napisano od strane njegovih učenika ili nasljednika u salonitanskoj crkvi. Ako jeste nije sačuvan primjerak koji bi svjedočio o ranoj književnosti i martirologiji u Dalmaciji.
Veliko je pitanje na koje ne možemo sa sigurnošću da damo odgovor, da li se rad apostola Tita i Hermesa ograničio samo na grad Salonu ili je bio raširen po cijeloj provinciji Dalmaciji. Skloni smo mišljenju da su pronijeli riječ Hristove nauke duž istočne jadranske obale. Kao činjenica koja može da potkrijepi ovo mišljenje je to da su se kretali sa Istoka na Zapad i svakako ne bi propustili da propovijedaju u gradovima na svom putu.
Ne postoje dokazi o djelovanju dvanaestorice apostola na ovim prostorima, ali više je nego sigurno da su njihovi učenici propovijedali duž Via Egnatiae, pa samim tim i na prostoru budućeg Praevalisa. Upravo u to vrijeme počeli su i prvi progoni hrišćana u Rimskom carstvu. Car Neron optužio ih je za izazivanje požara u Rimu i to je bio početak dva i po vijeka dugog perioda kada su hrišćanske zajednice bile van zakona u Carstvu (P. Malicki, Istorija hrišćanske crkve, prvi dio, Beograd, 1933, str. 45-46).
Ovo se odrazilo i na ranu hrišćansku zajednicu u Dalmaciji. Nakon Hermesa nijesu poznati episkopi Solina skoro do kraja III vijeka. Dosadašnja istoriografska istraživanja stajala su na ovome. Episkop Nikodim Milaš odriče postojanje solinskog episkopa Domna kao nasljednika Hermesa, smještajući ga tek u kraj III vijeka. Međutim, Crkva je pustila korijene i na drugom kraju istočnojadranske obale.
