Džejms Blejk ne može da vjeruje koliko mu je dobro krenulo u životu. Onaj londonski klinac za klavijaturom koji je prije skoro osam godina lagano zaljuljao muzičku planetu spajajući „nespojivo“, dabstep i soul, sada je jedna od glavnih faca u Los Anđelesu. Skoro da nema te velike američke hip-hop i r'n'b zvijezde koja ne želi da sarađuje sa njim.
Čekajući šamar
Dok vjerovatno na nekom bazenu vile u Malibuu bira između molbi Bijonsi i Kanje Vesta da im „uozbilji“ nove projekte, Blejk je prvi put suočen i sa paparacima. Zbog veze sa glumicom Džamilom Džamil u fokusu je pažnje „publike“ mnogo šire od muzičke - i naravno da se to žestoko odražava i na milionske prilive od marketinške mašinerije koja ga prati.
Jednostavno rečeno, za Blejka je sada sve med i mlijeko. Ipak, iako živi san, i dalje se plaši da će ga ošamariti neko bolno buđenje. Rezultat te bojazni, refleksa nesigurnosti iz neostvarene prošlosti, jeste album „Assume Form“.
Džejms u novim pjesmama djeluje poput paranoičnih likova koji se plaše da će svijet pronaći način da se uruši kad god osjete da im je konačno dobro. „Assume Form“ je njegov pokušaj da uhvati makar jedan savršen, bezbrižan momenat. Zbog toga je ličniji i otvoreniji nego ikada.
Paperjasti hod
Džejmsa Blejka u pozi „dobro je: pošte rade, nema rata“ zatičemo u posljednjoj pjesmi „Lullaby For My Insomniac“. Njegova „uspavanka za besanu“ Džamilu nalik je opreznom hodu po klavirskim dirkama od paperjastih oblaka.
Tamo gdje se svaki korak mjeri i strahom da ne propadnete nekoliko hiljada milja, Blejk ipak kormilari ne bježeći od visina, tu na ivici jastuka osobe koju voli. Jer, cijeli ovaj album jeste Džamila.
To je najočiglednije u pjesmi „Can't Believe the Way We Flow“ koja je dirljiv, savršeno moderan i minimalistički osvrt na fascinaciju soula ranih sedamdesetih. Čak i kada se nađe na teritoriji rastrčanijeg hip-hopa, kao u pjesmi „Mile High“ u kojoj više djeluje kao gost reperu Trevisu Skotu, Blejk djeluje kao da je ostao visoko u oblacima.
Bez kočnica
Ključna poruka albuma stiže u trenutku kada preuzme mikrofon od Mozesa Samnija.
- Samo reci svima što je to za čim najviše žudiš – kaže Blejk.
Sav taj blještavi Los Anđeles, ta silna mašinerija pop muzike koja je prigrlila Blejka kao modernog proroka - za njega je tek oruđe ili vozilo za veliku, komotnu vožnju kalifornijskim drumom, u kojoj čuva san Džamile Džamil.
Blejk je dobro shvatio: na tom putu više nema mjesta za spuštanje noge na bilo kakvu kočnicu.
Ocjena: 78/100
