Tome se nizu nedavno pridala još jedna knjiga iz etnologije i kulturologije (i antropologije): Natprirodna bića u tradicijskoj kulturi Crnogoraca. Objavljena je u biblioteci Montenegrina kao 20. knjiga te biblioteke Fakulteta za crnogorski jezik i književnost − Cetinje. Recenzenti ovoga izdanja su Novak Kilibarda, najpoznatiji proučavalac usmene književnosti u nas, i Tomislav Z. Longinović, profesor slavistike, antropologije i uporedne književnosti na Univerzitetu Viskonsin i Univerzitetu Harvard.
Obradom relevantne domaće i strane literature (132 citirane jedinice i još znatan broj konsultovanih studija) nastala su ova poglavlja knjige Natprirodna bića u tradicijskoj kulturi Crnogoraca: UVOD, Crnogorski sveci – nacionalni heroji i nasljednici prethrišćanskih božanstava, Đavo i dukljan, Tenac, Čuma, Vještica, Mora, Zduhač, Div i psoglav, Zmija i zmaj i Zagrobni život između starije tradicije i aktuelnoga monoteizma. Neophodna uputstva o metodološkim i terminološkim dilemama što su stajale pred autorom, te obavještenja o dosad učinjenome na tome polju istraživačima i drugim čitaocima data su u uvodnome slovu. Nalazimo u Uvodu i ovo:
„U Crnoj Gori nije bilo sistematskoga prikupljanja materijala koji bi poslužio za interpretaciju ove problematike.... Građa iz Crne Gore se uglavnom nalazi uzgredno u etnografskim monografijama s kraja XIX i početka XX vijeka, a pojave se više konstatuju kao prisutne no što se zalazi u njihove pojedinosi. Te su monografije uglavnom pisali samouci i priučeni autori, bez dovoljno stručnosti i svijesti, što ni u čemu ne umanjuje značaj njihova truda. Naprotiv, malo bismo što o sopstvenoj tradicijskoj kulturi znali da nije njihovih monografija. No podaci o natprirodnim bićima karakterističnim samo za Crnu Goru sasvim su rijetki.
“ Usmenu književnost autor knjige takođe izdvaja kao vrijedan korpus građe, s tim što se proučavanje tih materijala suočava s preobražajima koje uslovljava razvoj društva. Ilustrativan je podatak o gubljenju starih vjerovanja i običaja Čirgić naveo kroz citat iz priloga Mirka Barjaktarovića: „Danas, osobito posle drugog svetskog rata, ni stariji, a pogotovu mladi, u sve to više ne veruju. Skoro da ih je i sramota da priznaju da se u tako nešto u njihovom kraju i ranije verovalo“.
Adnan Čirgić razobličava neke netačne i naknadne interpretacije o đavolu, mogilama, vješticama, čumi, gašenju uglijevlja, vjedogonjama, vilama i dr. Argumetnovano konstatuje da se jedan vrijedni dio našega nasljeđa neprekidno, nerijetko bez otpora, narušava i izmješta iz tradicije kojoj izvorno pripada (navodi se kao jedan od takvih primjera kult Sv. Vladimira u kojemu su za krstom išli i muslimani i hrišćani što je prekinuto izgradnjom limene crkve na Rumiji). Sve su ovđe publikovane analize plod adekvatnoga čitanja materijala (Vuka Karadžića, Vuka Vrčevića, J. Cvijića, P. A. Rovinskog, Radoja i Danila Radojevića, V. Čajkanovića, Dž. Dž. Frejzera, Sretena Petrovića, J. L. Vukmanovića i dr.) a svakako i autorove upućenosti da iz govora informatora s raznih terena Crne Gore izdvoji što vrijedno za ovu problematiku.
Na temelju zaključaka Čirgićeve nove knjige nastala su već dva obimna priloga Sofije Kalezić i Nikole Popovića, a o predanjima, legendama, literaturi, crnogorskim toponimima u vezi s pojmovima koje objašnjava i tumači autor knjige Natprirodna bića u tradicijskoj kulturi Crnogoraca čitaće se i u osvrtu recenzenta Tomislava Z. Longinovića. Da je riječ o naučniku prepoznatljivih rezultata intimno priznaju i oni što su s njim polemisali. Uz ona glavna njegova djela − Dijalektologija crnogorskoga jezika, Crnogorska usmena tužbalica i Natprirodna bića u tradicijskoj kulturi Crnogoraca – pristaje u stilu znamenitoga Radosava Boškovića dat zaključak: za razliku od većine istraživača koji su od utiska, Čirgić je sav od dokumenata.
