Šivene lopte
Košarka se već igrala tu, u šljunku, na istom mjestu. Za dječake iz Bokeške, Vučedolske, Karađorđeve, ta igra bila je važnija od svih. Oni koji su živjeli u novim višespratnicama najbližim parku, nekim od prvih sagrađenih poslije rata, imali su priliku da čuvaju dragocjenost – košarkaške lopte. Šivene, krpljene, svaki put različite težine na onom šljunku.
Košarka se u Titogradu igrala odmah nakon rata: prvi teren bio je između sadašnje pekare „Dušan“ i južne tribine Gradskog stadiona. Studenti iz gradova Boke demonstrirali su je lokalnoj omladini. I već od 1949. na terenu iza Gimnazije, igrala je Budućnost.
Mečevi sadašnjeg evroligaša prije 70 godina bili su oličenje drugarstva i povjerenja: momci bi donijeli tablu i kredom ispisivali rezultat, neko drugi bi obezbijedio brižno čuvan standardizovan obruč. Mrežica je došla kasnije. Nije ni bila potrebna da bi cvjetala ljubav prema igri.
Kostin tim
Prije te 1957. godine, kada je teren u Njegoševom parku doveden u funkciju, Budućnost je bila republički šampion. Zato ne čudi što su omladinci dobili priliku da golim rukama odaberu kamen na kom će sanjati prve sportske snove. Niti to što je nedugo potom teren betonirao OGP.
Stasavali su omladinci, sredinom pedesetih, pod okom mentora i intelektualca Koste Vojinovića. Jedan od tih bisera, Veljko Belada, na juniorskom prvenstvu Jugoslavije 1956. igrao je protiv Radivoja Koraća i Mirka Novosela! Svaki od njih probao bi nekoliko sportova prije nego što bi pošao na fakultet, jer bili su svi po pravilu sjajni đaci. Najčešće jedino tako moglo se u tim kod Koste.
Košarka i sport, na otvorenom terenu u Njegoševom parku, bili su ekskluziva dana kasnog proljeća i ljeta koje bi se odužilo do sredine oktobra. I bilo je to dovoljno da se gradi senzibilitet, karakter jedne mladosti.
Dan bi prolazio u pripremi najfinijeg ruha za projekciju filma u kinu „Kultura“, od 20 do 22 časa. Odatle trk kući u neku laganiju majicu, pa pravac na košarkaški teren u Njegoševom, taman kad konačno zahladi... Oni koji roditeljima već nijesu morali polagati račune, iza ponoći bi se posle meča rashladili u Morači! I tako do narednog dana i košarkaškog sna...
Nove generacije
Sjajnoj ideji o klizalištu iznad Morače, ove zime do 15. februara, samo je jedna mana. U javnosti je reklamirana kao „Klizalište u Njegoševom parku“. Koliko god nekom to možda zvuči nelogično, pravilnije je: „Klizalište na košarkaškom terenu u Njegoševom“.
I to ne zbog uspomene na vrijeme kada se najbolja košarka u Crnoj Gori igrala baš tu, već zbog prilike da neke nove generacije mogu baš ovdje zavoljeti košarku. U geometriji posebnog prostora i opijenosti svježinom ljetnje noći koja nigdje kao u Njegoševom parku, nema nešto tako autentično podgoričko.
Da je tako, svjedoči činjenice da je jugoslovenska košarkaška legenda Žarko Paspalj sa tog terena uskočio u dres seniora Budućnosti. Baš kao i Luka Pavićević, najmlađi debitant u istoriji Budućnosti, pa trostruki prvak Evrope i startni plejmejker Jugoplastike...
Raznobojne zastavice, šareni kolorit klizališta, svih ovih dana bile su okačene o obruče na konstrukciji koševa. Dobro je da zbog ledene podloge nijesu pomjerani. Valja se nadati, da će neko od klinaca sa klizaljkama, već od marta na istom mjestu biti tu. Ovog puta sa košarkaškom loptom.
Stojan STAMENIĆ
FOTO: cdm.me
