Veliki timovi mogu da izgube utakmicu, sezonu, ali sigurno nikad neće izgubiti dušu. A umjetnici poput Zeka Kondona, glavnog trubadura urnebesnog orkestra Beirut, znaju da odlutaju u potrazi za novim formama i idejama toliko, da ih ponekad treba podsjetiti što im je suština.
Ploča „Gallipoli“ je upravo to - Kondonov pokušaj da podvuče crtu i radi baš ono u čemu je najbolji.
Fascinacija mirom
Od velikog uspjeha debitantskog albuma „Gulag Orkestar“ i ploče „Flying Club Cup“, koji su učinili bend nepogrešivo prepoznatljivim, Kondon je lutao, udaljavao se od Mediterana, primicao indi roku i svojoj Americi, gubio u komplikovanim temama... Toliko, da su se prije tri godine, nakon objave albuma „No No No“ fanovi zapitali - što to bješe Beirut uopšte.
A Beirut, to je prije svega fascinacija mediteranskim mirom i spokojem, balkanskom melanholijom i razboljenošću, nomadskom kobi Roma i naroda Istoka. Uz koju kap šansonijerske gospoštine sa savršeno spakovanih ulica malih francuskih gradova, Kondon je oslikavao nešto što je američki mit.
Muzika koju Beirut svira u Evropi ne postoji nigdje konkretno, nije kopija bilo čega, već je više od svega odraz svijesti američkog vagabunda, onog koji je disident i kada je turista. Dok je takvu, jednostavnu muziku bez velikih riječi servirao sa tonama emocija, Kondon je bio poput muzičkog Hemingveja za generaciju koja je muzičke heroje sticala krajem prethodne decenije.
Samotna barka
„Gallipolli“ je najbejrutskiji od svih prethodnih albuma, i to u tolikoj mjeri, da mu dio publike nepravedno zamjera pokušaj da ponovo zakorači u istu rijeku. Razlog je vrlo ličan: Kondon se razveo, preselio iz rodnog Santa Fea u Njujork, pa lutao po Turskoj i jugu Italije i na tom putu tražio sebe.
Muzički, pjesme kao što su naslovna, „Corfu“ i „Light in the Atoll“, obradovaće fanove koje je Beirut davno razoružao sa „Nantes“. Sa stihovima je pametno spustio loptu, bez hvatanja za krupne reference i velike teme, uz poneki dribling poput zaključka da je „ljubav zov što nas tjera nazad na pučinu“.
Ključna razlika tiče se svijesti samog autora. Stari Kondon bio je gonjen vjetrovima koji se sa planina Balkana ruše ka obali. Ovaj novi je razbaškaren na lakom, hodočasničkom putovanju Odiseja, na nekoj samotnoj barci po mirnom moru.
Zbog toga je „Gallipoli“ akustičniji od prethodnih albuma, u prostoru za pojedinca koji ne bježi od drugih već traži sebe. Vokalno briljantan i ekspresivan, Beirut je novom pločom pronašao način da dočeka sve stare goste. Sa malo više otvorenosti i širine na nekom narednom, izvjesno će dobiti novu veliku regatu mediteranskih lutalica...
S. STAMENIĆ
Ocjena: 72/100
FOTO: deerwaves.com / albumoftheyear.org
