Bezglasje nad Berlinom

Postoje glumci koji imaju toliku moć transformacije da bi mogli da odigraju bilo koju ulogu – od najkompleksnije istorijske ličnosti, do najobičnijeg čiviluka. Opet, mnogo manje je onih koji su u stanju da se transformišu, a da ne izgube glumačku srž, kredo, suštinu, nešto što je karakteristično za svaku njihovu ulogu. Baš takav glumac bio je Bruno Ganc.

Za rođenog Švajcarca, koji je preminuo u domovini prošlog petka u 78. godini, mnogi su mislili da je njemačkog porijekla. Glavni krivci za ovu čestu omaškujesu dva Gancova „berlinska“ filma. Prvi je „Nebo nad Berlinom“ (Vim Venders, 1987), a drugi „Konačni pad“ (Oliver Hiršbigel, 2004).

Na prvi pogled potpuno različiti filmovi imaju mnogo više od jedne zajedničke crte – mjesta u kom se odvija radnja. Štoviše, Vendersov „nezaposleni anđeo“ Damiel i Adolf Hitler prikazan u „Konačnom padu“ i te kako imaju veze jedan sa drugim.

U „Nebu nad Berlinom“ Ganc igra anđela kroz čije oči djeteta-filozofa, koje nas vide prvi put (onakve kakvi istinski jesmo, ali smo to zaboravili), saznajemo zaboravljenu istinu o sebi.

Odjednom nam se čini da to nijesmo mi. Čudimo se tim dvonošcima, pitamo kako su tako zalutali u svemirskom poretku, proglasili se za najnesrećnije od svih bića i počeli da se samouništavaju. Zar imaju pravo na to dok na svijetu postoji barem jedna lijepa žena? Kafa? Kiša? Knjiga? Muzika?

Ništa nam nije jasno, alirazumijemo Damielovu potrebu da odbaci krila, nebo i vječnost zbog tamo neke pedave umjetnice na trapezu. Vjerujemo mu, jer gledamo Gancovo stameno lice i tankoćutne oči – bezglasni izvor najkompleksnijih emocija kojima riječi samo smetaju da bi pustile korak u svijet. 

Nešto slično događa nam se dok gledamo Ganca u filmu „Konačan pad“. Niko ni prije ni poslije njega nije uspio da na takav način prikaže Hitlera, više nego „zahvalnog“ za pad u karikaturu. Parkinsonovsko drhtanje, neurotični trzaji, izbezumljeni pogledi i vulkanska erupcija verbalnog nasilja pokatkad prekinuti djetinje naivnim osmijesima i ljubaznošću – ma, nema boljeg portreta čovjeka koji je ubijen sopstvenim iluzijama.

Opet, zahvaljujući Gancu, „Konačni pad“ nije samo portret Hitlera, već i ljudi koji su mu bili slijepo privrženi čak i onda kada su shvatili da je potpuno odlijepio. Baš zbog njegove sposobnosti da ulovi kontradiktornosti ljudske prirode na najmanje očekivanim mjestima, ponovo se pretvaramo u djecu-filozofe... Kao da vidimo suštinu nacizma prvi put. Za silne smrti i onaj natpis u konc-logoru: „Ako ima Boga, moliće me za oproštaj.“ nije krivo zlo – već obični ljudi. U tome i jeste banalnost fašizma.

Nije ni čudo što je scena eksplozije Hitlerovog bijesa iz „Konačnog pada“ pretočena u hiljade parodičnih klipova. Jer, humor je čovjekov najsubverzivniji odgovor na strah od smrti, bola, neprijatnosti. Smijemo se onome čega se najviše plašimo– a malo koja je uloga tako strašnakao Gancova u „Konačnom padu“...

Berlinski filmovi nijesu jedini, iako jesu najekstremniji primjeri Gancove bešćutne glumačke sposobnosti. Dodijelio nam je uloge djece-filozofa i u mnogim drugim ostvarenjima, od grčkog masterpisa „Vječnost i jedan dan“ (Teo Angelopulos, 1998) u kom igra nasmrt bolesnog pjesnika, sve do „Kuće koju je sagradio Džek“ (Lars fon Trir, 2018), u kom glumi Vergilija, koji odbija da povjeruje da je čovjek loš, iako mu je odlično poznato svako njegovo rđavo djelo.

Ganc nije stigao da pogleda „Radegund“, koji je sada u fazi postprodukcije. Iako će novi film Terensa Malika ostati upamćen kao glumčev zadnji projekat, postoji nešto utješno u tome što je saradnja sa Fon Trirom bila jedna od njegovih posljednjih. 

Ipak je u ovom filmu, braneći čovječanstvo, podsjetio na onu predivnu priču o Geteu koji je napisao „Fausta“ sjedeći u dvorištu konc-kampa Buhenvald, ispod istog onog drveta koje će decenijama kasnije svjedočiti tolikim smrtima... Jer, ako i po čemu treba da pamtimo Bruna Ganca, to je ta jedinstvena sposobnost da nam pokaže koliko smo lijepi i ružni istovremeno.