ZGRABI
FILM
Svi znamo da su Tarkovski, Bergman, Breson, Antonioni, Felini i njima slični, stubovi hrama pravog filma - uvijek će to biti. Ali, film, iako najmlađa umjetnost, svakodnevno raste ili, bolje, odrasta. Zbog toga ću se posvetiti naslovima 21. vijeka.
U posljednjih nekoliko godina nastalo je deset, možda i više dobrih evropskih filmova. „Rams“ (2015) islandskog režisera Grimura Hakonarsona film je koji bi prijao svakome – i djetetu i odraslome. Ova drama prožeta je tragikomičnim elementima koji istovremeno tjeraju suze na oči i osmijeh na lice, a (islandski) mentalitet je toliko nalik našem, da film može podsjetiti na autorefleksiju crnogorskog naroda.
Još jedan skandinavski naslov, „The Guilty“ (2018) danskog autora Gustava Molera, na veoma lijep način pokazuje da film ne mora da ima desetine glumaca, hiljade statista, epske drame... Jedan čovjek, jedan prostor, jedan problem – čista drama.
Takođe, „Climax“ (2018), posljednje ostvarenje Gaspara Noe, film je koji vjerovatno ne bi prijao svakome, ali ga apsolutno vrijedi pogledati. Atmosfera stvorena pokretom kamere, svjetlom, geografijom prostora, pokretom aktera je cijeli jedan svijet – svijet opijata, različitih oblika disfunkcija, erotike...
Da ne zanemarim Balkan, u filmu „Comic Sans“ (2018) hrvatski režiser Nevio Marasović na komičan i nekonvencionalan način bavi se vječitom temom emotivnog rascjepa u čovjeku nastalog usljed sukoba između „zavodljivih“ mogućnosti modernog doba i snage čiste ljubavi.
Nažalost, kad čuju riječ „film“, mnogi podrazumijevaju samo igranu formu i tako isključuju vrijednosti koje dokumentarci donose svjetskoj kinematografiji. Stoga, pomenula bih poetski dugometražni dokumentarni film „Ashes and Snow“ (2005) kanadskog sineaste Gregorija Kolberta. To nije sat i po filma, već sat i po poezije, ljepote, ljubavi, meditacije – mira i spokoja.
TV
Oh, televizija... I volim je, i ne volim, i gledam i ne gledam... Od televizijskih serija, uvijek bih se vratila scenarističkoj perfekciji kultne „Breaking Bad“, predivnom režiserskom i scenarističkom postupku prve sezone nezaboravne „True Detective“ pod palicom Kerija Džodžija Fukunage. Kad sam ih već pomenula, moram da se naklonim i njihovim glumačkim magovima – Brajanu Kranstonu, Metjuu Mekonahiju i Vudiju Harelsonu.
MUZIKA
Preobimna upotreba elektronike, kojekakvih „tjuninga“ i sličnih sredstava dovela je do toga da se muzički instrumenti gotovo i ne koriste i da slušamo konkretizovanu jednodimenzionalnu artificijelnost, a ne umjetnost. Bet Hart, Dejv Metjuz, Kovacs, Bendžamin Klemetin i njima slični, oni su na čije bih koncerte voljela otići – čula bih muziku i nesavršenstva njihovih glasova koji riječi preoblikuju u emociju.
S druge strane, jedan od rijetkih koji je uspio da nađe pravu mjeru elektronske muzike u svojoj jeste Pol Van Aver, poznatiji kao Stromae. Svaki njegov koncert je jednostavan spektakl, a on je uistinu Maestro.
ZAOBIĐI
FILM / TV / MUZIKA
S obzirom na to da imam naviku da ono što mi ne prija jednostavno napustim, mislim da nijesam kompetentna, u pravom smislu te riječi, da nabrojim filmove, emisije i muziku koju bi trebalo zaobići – jer ih i sama zaobilazim.
Naše tijelo je dovoljno pametno da samo, bez uključivanja uma, razluči što je vrijedno naše pažnje, tako da samo treba da ga poslušamo u datim momentima. Ne mora neko da bude filmski ili muzički obrazovan da bi shvatio kako je to što ima pred sobom loše. Film, muzika i ostale umjetnosti, prije svega, postoje da bi na nas djelovale na emocionalnom, neracionalnom planu, a tek onda na intelektualnom.
FOTO: Privatna arhiva / pinterest.com
