» Piše:Radovan RADONJIĆ
Aktuelna odluka crnogorskog državnog vrha o „prenošenju posmrtnih ostataka članova dinastije Petrović Njegoš“, s obrazloženjem (da ga ponovimo!) da time hoće da “ispravi dio istorijske nepravde“ prema onima koji su nakon „skoro 221 godine vladavine i upravljanja Crnom Gorom završili u egzilu“, međutim, ima sve uslove da stvori više problema - pojavno drugačijih, ali suštinski ne manjih, ako ne i većih, od onih iz 1918. godine.
Ovo, utoliko prije i više, ukoliko svi navedeni momenti i elementi nesaglasnosti provjerenih istoriografskih i drugih fakata sa smislom i suštinom predmetne odluke i poruke njihovog adresanata, pokazuju da ovaj:
a) povodeći se za odavno moralno izraubovanim političkim racionalizacijama dvorske istoriografije, zaprečava (bez ijednog dokaza) proboj novih naučnih nalaza o prošlosti Crne Gore;
b) ne pruža niti jedan dokaz da su „dinasti“ Petrović Njegoš ikad rekli lijepu riječ za Crnu Goru i Crnogorce, osim prilikom njihovog trivijalnog „sokoljenja“ da ratuju kad to Rusi traže, ili sami procjenjuju da je to za ekspanziju slovenstva dobro i za „ujedinjenje srpstva“ korisno;
c) razotkriva da „veliki vladari“ iz „svetorodne porodice“ nikada nijesu imali neki drugi strateški državni program osim obnove Dušanovog carstva u kojemu će oni biti „prvi vojnici“ i „pred šator stražit’“ srpskim kraljevima, ili megalomanske ideje o stvaranja još jednog „ilirskog kraljevstva“, kome bi oni kao ruski opunomoćenici bili na čelu, opet sa glavnim zadatkom da ubrzaju realizaciju prvog projekta;
d) da su „dinasti“ Petrovići, takvim orijentacijama i sadržajima svog „gospodarenja“ Crnom Gorom, mogli doprinijeti ikakvom njenom „identitetskom“ nacionalnom i državnom iskoraku, koji ne bi bio utapanje u svesrpstvo i svetosavlje, odnosno svođenje Crne Gore na puku monetu za potkusurivanje u igri velikosrpskih ambicija za „izlaskom na more“, odnosno neutaživih ruskih hegemonističkih aspiracija za ovladavanjem crnogorskim primorskim lukama.
Znatno teže i razornije implikacije datog nivoa i načina na koji aktuelni državni vrh nastoji (opet ponovimo“!) da konkretno ispravi „istorijske nepravde“ relevantne za „rješavanje i obilježavanje ključnih identitetskih pitanja, prom o v i s a n j u c r n o g o r s k e istorije, njenih najznačajnijih vladara i događaja”, ogledaju se sljedeće četiri ravni. Ravan prva: gruba i ničim opravdana zamjena principa „ad rem“ princpom „ad hominem“ u tobože aksiološkom promišljanju predmetne teme. Prevedeno na jezik konkretnog, to znači da postupak donosilaca pomenute odluke, kojim, na temelju mitova i falsifikata, nastoje da dokažu da je za ocjenu doprinosa nekog subjekta kulturno-duhovnoj i svakoj drugoj afirmaciji i identifikaciji jednog naroda i države, mnogo važnije ko, nego što neko čini, predstavlja neshvatljivo ogrješenje o elementarne principe smisla postojanja i opstanka društva koje pretenduje da bude ljudsko.
Još konkretnije, mogu li adresanti pomenute odluke, mirne savjesti i hladnokrvno vrijednosno prosuđivati kao o politički normalnom i moralno prihvatljivom mimoilaženju putnika na dva plovila - u istom mjesecu (januaru), iste godine (1916), u istom moru (Jadranskom) - od kojih jedno prevozi Crnogorce koji, čak iz Amerike (gdje su, prisiljeni domaćom bijedom, bili pošli „trbuhom za kruhom“), hitaju svojoj domovini da joj kao dobrovoljci pomognu u ratnim nevoljama, dok drugo, sa njihovim Kraljem i negovom porodicom, dvadesetak dana kasnije, „za svaki slučaj“, iz te domovine u rasulu i okupane u krvi, „na vrijeme“, bezbjedno isplovljava u svijet. I dok 395 putnika prvog plovila, zbog nailaska na neprijateljsku minu (ili neke druge sabotaže), na par kilometara od obale gubi svoje živote, svi putnici drugog broda, na sreću, zdravo stižu na svoje prekomorsko odredište.
I ne samo to. Prema recentnim, i reklo bi se vjerodostojim (u svijetu i kod nas objavljenim) izvorima, taj povijesno svjetski unikatni mimogred dvaju plovila – od kojih jedno prevozi građane Crne Gore ka svojoj domovini u nevolji, da bi je branili, a drugo njihovog kralja iz unesrećene domovine u svijet, da bi se od tih nevolja nekako sačuvao – prate tri podjednako dramatične i ironične slike: ona, na kojoj se vidi zanijemljeni crnogorski narod „zbog postupka kralja Nikole da se povuče iz rata“; ona, na kojoj se može pročitati priča Kraljevog sina princa Petra, kako njegov veoma razočarani otac „želi da napusti borbu i ponovo započne život kao obični građanin, po mogućnosti u Americi...“; ona, sa sadržajem koji kazuje da i sam princ Petar, pritisnut osjećanjem sažaljenja prema očevom stavu, i njime ponižen, „ima namjeru da se odrekne titule i živi u Parizu pod drugim imenom...“.
Na osnovu čega li je, „za ime svijeta“, najviše crnogorsko političko rukovodstvo odlučilo da kao „žrtvu istorijske nepravde“ proglasi one koji su napustili svoju zemlju onda kada, ni politički, ni etički, ni bilo kako drugo to nijesu smjeli da urade? Ravan druga: izdvajanje jednog jedinog subjekta – nezavisno od toga je li inokosni ili kolektivni, kako se zove i iz kojeg je vijeka – kao demijurga svekolike crnogorske istorije. Odista, ko je taj ko se usuđuje da se – u ime države, a za račun neznano čije i kakve političke svrsishodnosti – prihvati takvog posla?
I još, da to čini na temelju: a) prokazanih mitova i falsifikata, i u konkretnom slučaju se ne trudeći čak ni toliko da se njegove etičke i političke racionalizacije makar za „zeru“ razlikuju od samodeifikacije subjekta o kojem je riječ („A Bog me je obdario / U mom domu sa tri sina; / Jemstvo sreće u njih nać’ će / Kraljevstva mi veličina“); b) pretpostavljanja, da je trivijalnim političkim igrama bez granica moguće beskrajno izbjegavati tet a tet suočenje Crne Gore, i onih koji njeno državno kormilo drže u svojim rukama, sa notornim faktom da su dvovjekovna ekstremno proruska i prosrpska opredjeljenja „svetorodne porodice“, više od svih drugih internih i eksternih činilaca zajedno, zakonito proizvela njenu 1918. godinu, skupa sa, ne na odveć kratki rok, uspjelom Podgoričkom skupštinom i, isto tako, jalovim Božićnim ustankom; c) upornog nastojanja da iz nekog, vjerovatno samo njemu znanog razloga, odvrate pažnju građana Crne Gore od fakta da je sve „neočekivano“ i „nebratsko“ što se Crnoj Gori, i u Crnoj Gori, pokušava „prigotoviti“ sa ruske i srpske strane, i njihovih, u njoj optimalno raspoređenih „jevanđeoskih“ filijala, začeto još 1711. godine, tako da se može suzbiti samo na dva načina: razvijenom sviješću i duhovnom kulturom domicilnog stanovništva - koje će ga učiniti imunim na sindrom „amfiloihijevske zamađijanosti“ i kadrim da shvati, da vlastitu slobodu i nezavisnost svoje zemlje može sačuvati jedino zamjenom armije izbirikanih mešetara u državnoj vlasti onima koji će – poput trinaestojuskih ustanika 1941. godine, ili titovaca 1948. gdine, vlastiti interes saobražavati interesu zemlje, a ne obrnuto; d) procjene da je u zemlji koja se ne samo s ponosom deklariše kao antifašistička, već se i dalje za svoj opstanak grčevito bori sa (u biti) fašistoidnim nemanima koje jurišaju na nju, sasvim normalno pretpostaviti iskazivanje svečane državne počasti nekolicini potomaka jedne „dinastije“, ispravljanju stvarne istorijske nepravde prema polovini (od ukupno 247) narodnih heroja iz Crne Gore, koji su, dobrim dijelom ispravljajući i greške te „dinastije“, svojoj zemlji donijeli slobodu i vratili državnost, a ne zna se ni gdje im je grob.
