Piše:
Vladimir Maraš
Uoči Osmog marta uvijek mi na pamet padne jedna žena i ono što znam da je morala da proguta kao neko ko je ovdje rođen. Što se mene tiče, to je prava mjera ljudske (pogotovo ženske) herojske borbe. Ne za ideale, već za sopstveni život i dostojanstvo.
Neko ko je rođen 1927. godine, usred podgoričke Stare varoši, sada bi sigurno imao o čemu da nam priča, tačnije, svjedoči. Iz ove perspektive, taj vijek je skoro tu. Ali, ako stvar osmotrimo iz ugla sopstvenih života i iskustava, bogomi, malo je dalje taj vijek.
*****
E možete misliti sredinu, ovu, u kojoj živimo i dan-danas i koja se u suštini nije promijenila zeru, samo se tehnološki prilagodila 21. vijeku, u kojoj djevojka od 29 godina, ode na audiciju za pjevačicu? Tada to nije bilo popularno. Sada, ništa strašno. Pogledajte Zvezde Granda i slične rabote, svake godine, unazad makar deset, samo izviru muzički talenti - i muški i ženski.
Era je devastacije ukusa (ama i mirisa), kulturološkog propadanja cijelog balkanskog prostora. Svi žele brzu zaradu, estradu, ulogu menadžera, najbolje plaćenu tezgu. Političara ljubavnika, možda i muža, ako je ovaj dovoljno manit. Međutim, vrijeme o kome želim da govorim, da bismo bolje shvatili snagu žene u ovom društvu ali i njene napore, ipak je 70 godina iza nas.
Ksenija Civarić, rođena Bracović, vjerovatno je najbolja pjevačica izvorne muzike koju je Crna Gora imala. Da se ne razumijemo pogrešno, ima ova zemlja i imala je vanserijskih vokalnih solista. Ali, kad čujete nju, to je to. Kristalno čist i definisan glas, perfektna dinamika, jasan izgovor, hirurška tonalna preciznost - sve su ovo odlike Ksenijinog glasa i specifičnosti načina njenog izvođenja.
Počela je kasnih pedesetih godina u Radio Titogradu, a kako to sudbinski obično biva, završila u Radio Beogradu. Ovaj prvi očigledno nije imao dovoljno snage da od nje napravi ono što je postala. A postala je legenda, ne samo crnogorske, već i jugoslovenske izvorne muzike. Vrlo često osporavana u javnosti bila je jedna od onih koje izvlače na površinu i primaju na pleća svaki kompleks sredine u kojoj žive. To je, inače, usud velikih umjetnika u malim sredinama. Pogotovo žena.
Osim toga, ni porodična sudbina nije joj bila naklonjena. Nakon preranog odlaska djeteta, imala je iz čega da crpi tako posebnu emociju. Sve ovo su razlozi zbog kojih je odlučila da se preseli iz Titograda.
U Beogradu je našla neki novi mir, ali i sredinu u kojoj se njen prirodan talenat cijenio neuporedivo više. Snimila je nebrojeno mnogo izvornih narodnih melodija za Radio Beograd, dominantno crnogorskih. „Sejdefu majka buđaše“, „Oj vesela veselice“, „Mlada Jelka“, „Stara varoš“ i mnoge druge, njena su vanvremenska zaostavština crnogorskog kulturnog prostora.
Istovremeno, bilo bi interesantno vidjeti koliko Ksenijinog opusa postoji u svim arhivima Crne Gore. Siguran sam, ni blizu koliko bi trebalo. No, nije ona kriva za to. Neka nova istorija pisaće o nekim novim Ksenijama, a biće ih, mora ih biti. Samo neće biti nas da tome svjedočimo. Ali, naša je obaveza i danas i sjutra, da uradimo sve da se nekom novom crnogorskom slavuju, obezbijede uslovi da bude to što jeste, koje god bila vjere, nacije ili seksualnog opredjeljenja. Moramo postati društvo koje ima tu odgovornost.
*****
Iz mog, 'ajd da kažem muškog ugla, Ksenija Cicvarić je simbol. Simbol svih žena, Crnogorki. Svi ćemo se Osmog marta sjetiti majki, sestara, žena, neki moderniji i ljubavnica, ali je praznovanje tog dana po dosadašnjim modelima - i dalje šablon, matrica obaveznog. A ne bi trebalo da bude.
Priča o Kseniji nije završena, nego je tek počela. Kad god se započne priča o pravima žena, ona mi padne na pamet. Možda sam subjektivan, ali je tako. Kad razmislim o tome, ali i o njoj u tom kontekstu, shvatim da njen primjer pokazuje progres Crne Gore. Za posljednjih 70 godina napredovali smo toliko, da smo joj dali jednu ulicu na Zabjelu. Možda i to slikovito govori što o njoj mislimo. Nijesam siguran za Trg nezavisnosti, ali jesam da bi bilo koja veća ulica u strogom centru grada, s ponosom nosila njeno ime. Ama i s debelim razlogom.
Kad to shvatimo, shvatićemo koliko je našim sugrađankama teško s nama. U susret evropskim vrijednostima koje ubrzano usvajamo, nije loše da se podsjetimo i nekih crnogorskih, pogotovo kada su u pitanju žene. I to ne zbog toga da bismo te stare vrijednosti kopirali, već da bismo ih nadogradili. Drage žene, srećan vam Osmi mart
