Nekada davno, najlakše je bilo flertovati i iskazati emocije poklanjanjem cvijeća zato što različite vrste na simboličan način predstavljaju određena osjećanja.
Posebna namjena
Kako je vremenom komunikacija između muškaraca i žena postajala lakša, tako je rječnik cvijeća padao u drugi plan. Međutim, kako muškarci, makar na ovim prostorima, nijesu mnogo evoluirali u tom pogledu, cvijeće je ponovo postalo važno.
Raspitujući se i čačkajući po podgoričkim cvjećarama, došla sam do sljedećeg zaključka: svaki cvijet ima svoju namjenu, odnosno osobu kojoj se poklanja. Miloj majčici kupuje se neko nježno, neutralnije cvijeće (gerberi, muškatle, karanfili), najčešće saksijsko, da se zanimaju između gledanja serija. Sestrama se kupuje veselo, šareno cvijeće.
Poklanjaju i žene ženama, najviše koleginice jedna drugoj, pa i neki kolega, sa (ne)skrivenim namjerama kupi jednu ružu kao znak pažnje. Tu su i djeca koja ne zaboravljaju učiteljice, kojima obično daruju korpice šarenih i veselih boja, kakvi su i oni sami.
Skupi aranžmani
Ali, najzanimljiviji je izbor buketa za ženu/devojku, kao i za ljubavnicu. Tu se mora biti posebno oprezan.
Podgorički momci su ranije možda imali tu romantičnu crtu, ali je nekako bilo sramota da te vide kako nosiš cvijeće kroz grad. Sjećam se kako je to šmekerski izvodio moj otac. Pošalje mene da kupim, ja donesem cvijeće ispred vrata od stana, on preuzme i majka, iako zna da je sve iscenirano, „padne na dupe“.
Sada su muškarci drugačiji. Najviše se trude oko djevojaka. Kako kaže moj izvor iz cvjećare, kupuju se veoma skupi aranžmani, od 101 crvene ruže, a ima i momaka, vjerovali ili ne, koji idu na 365, koliko je dana u godini njihove sreće sa voljenom djevojkom.
Dvije adrese
Međutim, kada se vjenčaju, broj se smanjuje, ali ruža ostaje kao simbol ljubavi. Za one druge žene, koje se u nekom trenutku pojave, kupuju se orhideje. Ima i slučajeva kada muškarac pošalje cvijeće na dvije adrese. Na jednu ruže, na drugu orhideje. Ima se, može se. Eh, kakve bi sve stvari moglo da ispriča osmomartovsko cvijeće samo kad bi moglo da govori...
Međutim, problem je sljedeći. Ovaj praznik se pretvorio u ženska očekivanja i muška balansiranja. Žene su se izborile za pravo glasa, veće plate, vodeće pozicije, mnogo su vidljivije i cjenjenije u društvu, više ih niko ne tretira isključivo kao domodržnice koje treba da sjede pored šporeta.
Ali, i dalje očekuju da im muškarci kupuju čokolade i cvijeće. Čak i ako znaju da to cvijeće nerijetko traje koliko i emocija i da na koncu skonča u kontejneru. I da se tom cvijeću jedino obraduju stara majka ili baka, koja sa suzama u očima kaže: „Nijesi se morao/la trošiti“. To je za mene jedina iskrena osmomartovska romantika.
ILUSTRACIJA: Privatna arhiva
