Piše:
Zoran Rakočević
Jovan Jovanović koji je bio, kako istorija kaže, najzabranjivaniji umjetnik u Jugoslaviji, od diplomskog filma „Izrazito ja“ (1967) uvijek je birao zapaljive teme sa akcentom na omladini koja želi društvene promjene u sistemu koji režiser kritikuje i političko-satiričkim sredstvima dovodi gledaoce do surove zapitanosti o njegovoj funkcionalnosti. Cenzura ga nije šteđela, ali nije ni Jovanović bio milostiv u dokumentarcima „Revolucija koja teče“, „Radni ljudi umetnici“ i „Čovek koji je pravio sisteme“, ali ni i igranim filmovima „Pejzaži u magli“ i remek djelu „Mlad i zdrav kao ruža“. U ovom filmu je Dragan Nikolić ostvario ulogu života igrajući Stiva, možemo slobodno reći preteču čuvenog Flojda iz „Nacionalne klase“ (Goran Marković, 1979).
Vesele parole
Miješanje dokumentaristike i igrane forme Jovanovićev je prepoznatljivi režiserski rukopis, tehnički najbolje uočljiv u jednostavnosti kamere koja iz ruke snimatelja prati događaje, kao da svjedoči o događajima i izvlači nam „korpus delikti“ uz sveprisutni glumčev komentar (kao kod Brehta, rušitelja klasične pozorišne forme) nama koji smo više sagovornici nego gledaoci filma.
Ista metoda i stil vidi se i u filmu koji nećete naći ni na jednom drugom mjestu, „Fabrika karanfila“, u kom autor takođe nema dlake na jeziku dok napada vlast onamo gdje je najtanja, u osnove socijalizma, samoupravljanja, jednakosti i cijelog poretka.
Ovaj nepravedno zapostavljeni film počinje naizgled veselim prizorom: vidimo veliko postrojenje rudarske industrije, među zgradama i dimnjacima, u čijem su dvorištu razapete parole i natpisi koji podržavaju žensku emancipaciju: „Glas žena u društvu!“, „Drugarice jednako kao drugovi!“, „Žene su motor promjene!“...
Ovu posljednju nosi Dženisa, zvana Džoplin (blistava Milena Dravić), drugarica zaposlena u kombinatu. Vidimo je u kratkom kadru dok ulazi u toalet i smješta se na WC šolju. Kratka soc-idila zamijenjena je kadrom iz svakodnevnog života koji dekonstruiše kolektivitet i uvodi nas u lične potrebe pojedinca.
Titov govor
Dok slušamo pjesme socijalističke radne omladine, dok gledamo ubrzane, iz ruke snimljene kadrove fabrike koja se dimi, pratimo i veliko spremanje proslave Osmog marta koja treba da se održi u velikoj dvorani fabrike. Čujemo „Druže Tito, ljubičice bijela“.
U idućem kadru ponovo vidimo Džoplin, ali ovog puta kroz ključaonicu. Dok virimo u njenu intimu, ona progovara.
- Voajeri, volite da zabadete nos u moje gaćice? Sačekajte malo, naša kuvarica Zlata ne ume da skuva dobru kafu, pa me poteralo!
Dok iz ptičje perspektive sa visokog plafona velike fabričke hale gledamo radnike kao mrave, raspoređene za pogonima skoro pa geometrijski precizno, slušamo pomiješan zvuk mehaničkog struganja mašina i socijalističke parole uspaljene mase. Preko toga čujemo glas druga Tita koji govori o studentskim demonstracijama i uviđa grešku svoje vlasti koja nije vodila dovoljno računa o omladini.
- Mi, drugovi, toliko puta govorili smo o tome da treba da pričamo o čovjeku. Mi bez čovjeka ne možemo stvarati. Obraćam se drugovima i drugaricama, našim radnicima i radnicama, našim studentima, sa time da nam pomognu konstruktivnim rješavanjem svih pitanja. Devedeset odsto studenata je poštena omladina o kojoj mi nijesmo vodili dovoljno računa.
Titov govor je, kao i cijeli audio i video-materijal koji se koristi u filmu, realan, to jeste dio je autentičnosti ovog filma.
Radni narod
Džoplin sada špijuniramo iznad vrata od kabine gdje „nevješta“ kamera namjerno traži bolji ugao.
- Žene su postale emancipovane, rade kao i drugovi, imaju ista prava, pohađaju tečajeve, uče škole i fakultete. Međutim, ne idu u vojsku, ne uče da brane domovinu, ne jebu se ništa više nego pre, a sve je manje dobrih frajera među radnom omladinom. Žene, srećan Osmi mart!
Džoplin nas sad vodi kroz hale u kojima ljudi rade.
- Zovu me Džoplin, pravo ime mi je slično kao slavnoj pevačici koja je umrla prošlog meseca. Pravo ime Dženisa. Ćale vojno lice, doselio se iz Zenice odmah posle rata. Majka Beograđanka. Ovo je radni narod kom pripadam. Srećni smo, zaštićeni na radu, garantovana nam je invalidska penzija ako nam stroj otkine ruku, nogu ili kurac. Ovde su... Šta je, Šabane, šta me gledaš, koji moj? Tebi je već otkinut. Pozdravi ženu! Dakle, ovde je već zaživeo samoupravljački univerzum u našim malim skenjanim životima. Drugovima se diže, ali diže se i drugaricama. Boćo, postaćeš peder da znaš! Videli smo kad si taj zupčanik provlačio kroz bulju! Masno, a? Break another little peace of my heart now, baby...
Zadiže uniformu da mu pokaže gole sise. Sprda se sa svima. Komentariše ih za nas, kao da ih intervjuiše.
Zadignuta suknja
Ulazi u salu u kojoj se namještaju stolovi za proslavu i postavljaju velike parole povodom Dana žena. Gledamo radnike kako vedro nose inventar, dok nekoliko mlađih drugarica već piju i nazdravljaju. Ona im diže atmosferu, što gledamo u nekoliko vorteks kadrova u kojima se i nama zavrti u glavi, a njihova ludorija hvata zamah. Više žena dobacuje, bune se protiv šačice pobunjenica.
- Dosta više, ostavite nas da slavimo naš dan, pustite Slabinca i Marjanovića, ja sam platila da se provedem, neću da slušam ove koze, nećete dobiti poklone kad ste takve!!!
Dolazi jači momak da ih opomene, a njoj se obraća da hitno dođe u kancelariju upravnika. Zdravo-mišićavom drugu Džoplin opali žvaku, nakon čega nastane skandiranje klana drugarica koji se već otima kontroli. Drug je zbunjen.
- Uvali mi jezik, drugovi! Zalutaj mi noćas do magacina, tamo si na mom terenu, da ti ja pokažem kako se kali čelik.
Sa gelendera, dok je već trojica vuku ka upravi, Džoplin se otima i zadiže suknju ispod koje bljeska sva njena sramota.
- Imam triper, buldože, 'oćeš da ga fasuješ?
- Džoplin, zvaću miliciju ako smesta ne...
- Šta je, deda! Slavim Osmi mart!
Uzorak estrogena
Ubacuju je kod upravnika (Slobodan Cica Perović) i njegove sekretarice, a on joj drži najprije političku, a potom i moralnu bukvicu, u takođe vrtoglavim pokretljivim kadrovima čija kamera je nemirna i prvi put nam prenosi njeno usijano psihološko stanje napregnutosti i neizdržljivosti. Pridiku završava toplim roditeljskim riječima.
- Drugarice Dženisa, milicija je već tu. Hapse lepo ove tvoje žene, i to na današnji dan kad treba da vam je lepo, da se družite kao prave omladinke... Tu si jedva mesec, od prvog dana praviš probleme ali ovo je pošlo do lepe... Nego, priznaj sad ovde, pile, koristiš li kakvu drogu?
- Da. Estrogen.
- Lepo. Upišite ovo, Saveta, da se proveri o kakvom je opijatu reč.
- Hoćete li da vam uzorak odmah ostavim?
- Bilo bi lepo. Lepo je što sarađuješ. Ostavi, a Saveta će prvo lepo da pozove lekara, a onda blagomeni da ti lepo sredi i neko bolovanje, a ja ću da zovnem komandira da tražim lepo ponašanje po pitanju, pile, tebe!
Džoplin ustaje. Stane nasred velike prostorije blago raširenih nogu, kao za vježbe. Reditelj nam zagrmi sa „Peace of My Heart“ koja tutnji preko kratkih kadrova rasula u kojima se jedna po jedna pijana drugarica sa zabave ubacuje u maricu, dok im se skidaju radnički mantili. Ide i nekoliko kadrova onih „ispravnih“ žena koje sjede za stolom, piju sokove, igraju jedna za drugom u voziću, režu tortu...
Snaga mladosti
Dok pjesma i dalje traje, kadar se vraća na Džoplin koja raskoračena počinje da mokri nasred kancelarije.
- Evo uzorka, baby! A šta sam dobila od firme za Osmi mart?
Pjesma se miješa sa policijskom sirenom. U marici, Džoplin sjedi sa lisicama na rukama. Obraća se kameri, koja je u vozilu, pored nje.
- Drugarice, vama se prvi put obraćam. Dok god budete slavile ovaj praznik, budete čekale karanfil od frajera i bombonjeru od firme, znajte da ste ovce za šišanje. Zajebite Osmi mart!
Kraj.
U ovom kratkom filmu koji traje malo manje od pola sata, Jovanović ostaje dosljedan sebi. Iako se kasnijih godina nagađalo o njegovom radikalizmu i nacionalizmu, ono što nas kod njega uzbuđuje jeste velika umjetnička petlja. Iako potpisnik ovih redova iz sadašnje perspektive cijeni SFRJ više nego ijedan politički sistem, ne možemo odreći hrabrost, darovitost i stvaralački potencijal Jovanovićevih uglavnom kratkih filmova među kojima blista „Fabrika karanfila“.
I njegova junakinja koju zovu Džoplin, istih je osobina. Ona se revolucionarnim, ali samodestruktivnim, sredstvima bori za uvjerenja. Ne umije drugačije. Sa distance, ostaje nam golema zapitanost, da li je ovakva mladost nosilac društvenih promjena ili je potonula zajedno sa potonućem „novog vala“ koji se rađao baš tada, u vrijeme Vudstoka?
DIZAJN POSTERA: Srđa Dragović
