Piše:
Miloš Milačić
Jevrejski muzej nalazi se na Jevrejskom trgu, u gradu gdje je skoro svaka jevrejska radnja bila štafelaj, a izlozi platna. Na njima bi s novim jutrom osvanula pokoja Davidova zvijezda ili portret čovjeka sa jarmulkom. Ispod crteža jarko crvenom ili crnom farbom vrištali bi natpisi: „Jude“, „Idite odavde“ i „Smrt Jevrejima“! Bilo je to u Beču 1935. Iste godine kad je od srčanog udara umro Emil Kisler, jevrejski bankar porijeklom iz ukrajinskog grada Lavova ili Ljviva, kako ga tamo nazivaju.
Naočiti čovjek
Na staroj fotografiji snimljenoj približno 15 godina prije randevua sa infarktom, Emil liči na Ernesta Hemingveja. Lice mu je okruglo, crte pravilne, uši i nos za broj veći ali skladni. Obrve guste i pod njima žmireći pogled koji pokušava da uhvati nešto u daljini. Tu su i brkovi da uokvire sliku o naočitom čovjeku koji čvrsto stoji nogama na zemlji, a leti.
Nema tu ništa neobično. Zar se ne može biti u isto vrijeme i činovnik i sanjar? Kao, na primjer, Kafka. Takav je bio i gospodin Kisler, koji je sve snove zavještao jednom od dva leptira sa pomenute fotografije. Naime, oko Emilovog vrata je leptir-mašna, a pored njega djevojčica po imenu Hedvig Eva Maria Kisler. Ona će u svjetskoj kinematografiji ostati upamćena kao Hedi Lamar, ali na toj slici tek je mala bankareva kći.
Jevrejski muzej u Beču, u septembru, organizuje izložbu u njenu čast. Za tu priliku potražuju pomenutu fotografiju, kao i druge predmete i dokumenta koji su na bilo koji način vezani za život jedne od najljepših glumica tog vremena. I još važnije, inovatorke bez čijeg izuma iz 1942. mnogi se slažu, sada ne bi postojala „bluetooth“ i „wi-fi“ tehnologija! Otud i naziv izložbe „Lady Bluetooth - Hedy Lamarr“.
Slijedi spisak od nekoliko eksponata koje bi organizatori izložbe morali da uvrste u program, ukoliko žele da ugođaj bude potpun.
Specijalni efekat
Te 1933. život u Evropi tekao je nizvodno. I postajalo je jasno da ga riječne struje nose ka vodopadu, niz koji će se uskoro sve sručiti. A onda se pojavio tračak svjetlosti u tmini bioskopske sale. Ljudi su upoznali buduću Hedi. I ona je upoznala ljude.
Pružila im je jednu ruku. Zatim i drugu. Ali, ne da se rukuje, već da zapliva mirnim rukavcem Vltave, koji je osvještala onog trena kad je gola ušla u vodu. Bila je devetnaestogodišnja riječna sirena sa očiglednim felerom. Umjesto peraja imala je noge. A gledaoci, sa druge strane platna, bili su onaj crni ždrebac koji joj odnosi odjeću negdje niz dolinu.
Film „Ekstaza“ snimljen je u Pragu, u češko-austrijskoj produkciji. Bio je prvi umjetnički film u kom je prikazana naga žena, koja uz to doživljava „seksualni užitak“. Ta scena sada djeluje nevino kao molitva kaluđerice pred počinak. Ali, u to vrijeme izazvala je pravi skandal.
Papa je film proglasio sodomskim, Hitler ga je zabranio zato jer je glavna glumica Jevrejka, Amerikanci su ga prikazivali - ali bez spornih scena. A baš u tih nekoliko lascivnih kadrova Hedi Lamar bila je sama, bez partnera, dok je kamera fokusirana isključivo na njenu glavu i ramena. I taj jecaj sladostrašća što joj se na kraju kao višnja otkida sa usana, zapravo je posljedica uboda jedne obične viljuške u butinu. Nju je režiser Gustav Mačati koristio kao „specijalni efekat“ da bi scena izgledala što uvjerljivije. Lijepo bi bilo imati tu viljušku na izložbi.
Lovačka puška
Hedi Lamar inspirisala je Diznijeve ilustratore za Snežanin lik. I u životu je bila Snežana, ali sa šest patuljaka. Toliko puta se udavala, ali ni kraj jednog se nije dugo zadržala. Imala je sve što se poželjeti može, samo joj je izgleda nedostajalo to jedno slovo za ljubav (L'amour)! Njen princ bio je i ostao njen otac - jedini muškarac kojeg je iskreno voljela.
Tim veće bilo je Emilovo razočaranje kada je vidio kćerku u „Ekstazi“. Grmio je i grdio svoju mezimicu, prijetio da nikad neće više pogledati nijedan njen film ili predstavu. Pa ipak, nedugo zatim, zapazila ga je kako plače u prvom redu bečkog pozorišta, dok se uz ovacije klanjala publici u kostimu austrougarske princeze.
Njen prvi muž Fric Mendl nije imao tako meko srce. Bio je vlasnik fabrike oružja koje je prodavao nacistima i „zla maćeha“ u Hedinoj iskrivljenoj bajci. Držao je kao zatočenicu u dvorcu nadomak Beča i pratio svaki njen korak. Optuživao je za ljubavne afere i namjeravao da otkupi sve kopije tog „pokvarenog“ filma u kom je glumila. I da ih spali. Ali, ni filmovi ne gore, baš kao ni rukopisi. Koliko god da ih je uništio uvijek bi se odnekud pojavljivao novi celuloid. Svoj primjerak je, kažu, posjedovao Mendelov lični prijatelj i poslovni partner Benito Musolini.
Trenuci razonode u mučnom bračnom životu bili su oni provedeni u prirodi. Ljubomorni fabrikant vodio je prelijepu suprugu u lov na divljač. Učio je da puca iz lovačke puške marke „browning“. Toliko se izvještila u gađanju da je mogla da pogodi jelena u grudi sa razdaljine od 350 metara. Možda je zamišljala, nekad, da pušku okrene u drugom smjeru. Ali, nije to uradila. Taj metak, ako ga je i čuvala, ostao je neispaljen.
Pobjegla je od kuće kao što i doliči pravim princezama - prerušena u služavku. Iz Beča je otputovala u London, pa u Ameriku, da se nikad više ne vrati u rodni grad.
Muzička kutija
Grincing je predgrađe Beča, takoreći selo u gradu, sa svim tim vanvremenskim krajolicima, šumama i vinogradima. Tu je mala Hedvig provodila djetinjstvo sa roditeljima. Majka pijanistkinja podučavala je sviranju klavira, a otac bi u dugim šetnjama odgovarao na pitanja koja se baš i ne očekuju od jedne petogodišnjakinje: Kako tramvaj juri po šinama? Ko to vuče lift gore-dolje? Zašto sunce zimi zalazi ranije nego ljeti?
Imala je i jednu muzičku kutiju sa nekakvim skupljačem pečuraka i žireva, na kojoj se, pozadi, umjesto ključića, nalazio bijeli zečić. Kad bi se zeko okrenuo, kutija bi počela da svira bečke valcere. Hedi je tu igračku sama rasklapala na djelove i ponovo sve vraćala na svoje mjesto.
Mnogo godina kasnije, tokom Drugog svetskog rata, u društvu kompozitora Džordža Antajla, doći će na ideju za izum koji se odnosio na „skokovite frekvencije“, kako bi torpeda ispaljena sa američkih ratnih brodova izbjegla japanske presretače i pogodila cilj. Američki vojni eksperti nijesu to uzimali za ozbiljno, uz objašnjenje da „jedna starleta i pijanista ne treba da se bave poslom naučnika“.
Priznanje za doprinos nauci ipak će dobiti 1997. godine, kad joj to više nije mnogo značilo. Pošto je patentu istekao rok, nije imala pravo na veliku materijalnu nadoknadu koja bi joj sljedovala. Ipak, u Njemačkoj, Austriji i Švajcarskoj 9. novembar - dan rođenja Hedi Lamar slavi se kao Međunarodni dan pronalazača.
Ali, svi ti biografski i filmografski fakti, biće predstavljeni na izložbi u septembru. I sigurno će citirati njenu čuvenu rečenicu: „Starost nije za mekušce“. A ona je bila sve, samo ne mekušac. I doživjela je starost – i to duboku.
Ono što vjerovatno neće pomenuti jeste da je osamdesetpetogodišnja Hedi u svom domu na Floridi 1. januara 2000. vidjela na televiziji orkestar koji je svirao valcer. Bio je to tradicionalni bečki novogodišnji koncert. Pozvala je sina telefonom i rekla mu da prikazuju Beč na televiziji. I da „velika kutija“ svira onu istu melodiju kao kutija iz njenog djetinjstva. Umrla je 19. januara te godine, ostavivši u testamentu poruku da joj se prah prospe nad bečkim Grincingom.
FOTO: kurier.at / vanityfair.com / picturedesk / screenshot / khanshahebaz.blogspot.com
