Ako bih baš morala da odgovorim na pitanje, ko je ta žena koja me nadahnjuje ili kojoj se divim, a ja bih prije rekla skidam kapu, generalizovaću i reći ću da se divim optimistkinji, borkinji i čarobnici. Nemojte pokušavati da brojite. To je sve jedna te ista osoba.
Istina je da me nadahnjuje žena optimista.
Nekada davno sam smatrala da su samo pojedine žene borkinje. Predodređene su sudbinom za tu ulogu. I rijetko ijedna druga može dobiti tu ulogu. Pravilo je takvo da ili jeste ili niste za nju.
Ali pravila su za knjige, za život ne.
Shvatila sam da smo zapravo sve na ovaj ili onaj način borkinje.
Neke na dnevnom, neke na mjesečnom, godišnjem, a neke na životnom nivou.
Da li je to normalno?
Naravno da jeste, inače život ne bi bio život.
Shvatila sam da nije bitno ko smo i šta smo, koje vjere smo, uzrasta ni rase. Ništa nije bitno. Bitno je da se sve borimo.
Za djecu, za zdravlje, za pravdu, jednakost, finansijsku stabilnost, za riješavanje stambenog pitanja, posao...za mnogo štošta.
Neke bitke dobijamo a neke gubimo. Ali i to je život. Sve dok se diše i dok se živi, dobro je. I loš dan je dan. I u lošem danu ima života, zar ne?
Zašto je to tako? Pa, znate...život ni najmanje nije lak. Nikome. Ni za koga. Ni za jednu od nas. Ako nam se, pak, čini da je nekoj lakši nego nama, grdno se varamo. Što bi rekla jedna moja koleginica, duhom optimistkinja, život je kao vaga, lijeva i desna strana moraju imati jednaku vrijednost. Ono što nam se da da ponesemo jednako je onome što smo sposobne da nosimo.
Zato je optimistkinja moje nadahnuće i moj vjetar u leđa. Moje nadahnuće kada pomislim da su sve lađe potonule i da se svijetlo na kraju tunela ne nazire.
Jer upoznaćete ženu koja je sposobna da vam pokloni osmijeh poslije sedme terapije zračenjem, da sasluša vaš problem sa ludim komšijom kojem smetaju vaši psi i uz to da vas pita da li kafu pijete sa mlijekom ili bez. Ta ista žena će vam obećati pelcer ljubičaste muškatle o kojoj maštate još od prošle godine. Jer proljeće će doći. Ove godine još toplije i šarenije. Kada izađete iz njenog stana, shvatićete koliko je vaš ludi komšija nebitan lik. Ta žena će vam otvoriti oči i osvjestiće u vama osjećaj za podjelu stvari. Na važne i nevažne.
Zatim ćete u kafiću vidjeti ženu koja sjedi sama i čeka mušku figuru sa vrata da priđe njenom stolu. Nećete znati da je prošle godine doživjela ljubavni krah, da je pored sebe imala muškarca koji je varao i koji je nije cijenio kao ženu. Pitaćete se zašto joj ruka drhti kada je pruža nepoznatom muškarcu. Da li se plaši da bude zlostavljana kao ranije? Da li ćete znati koje joj sve misli prolaze kroz glavu dok upoznaje normalnog, finog muškarca čiji je jedini grijeh što je naišao kasno? Gledajući nju shvatićete da neke žene u sebi nose nepresušnu dozu hrabrosti koja im ne dozvoljava da se začaure i ostanu hendikepirane za cijeli život.
U istoj zgradi gdje vi živite, živjeće žena koja s’ vremena na vrijeme šeta sama oko zgrade u bade mantilu. Oko vrata nosi debeo zlatan lanac sa privjeskom u obliku pločice. Na pločici je obris muške siluete. Na prvi mah ćete pomisliti da je luda i da nešto nije u redu sa njom. Možda ćete i stati da progovorite neku sa njom. A možda ćete pobjeći glavom bez obzira jer nećete znati šta da očekujete od nje. Ako bi vas pozvala na kafu, pitanje je da li biste pošli. Tek nakon nekog vremena ćete saznati da je izgubila mlađeg sina. Zbog starijeg pokušava da istraje, živi i bori se. Njene šetnje su samo bijeg od realnosti i misli koje u skučenom i zatvorenom stanu dobijaju nerealan oblik i pokušavaju da je zarobe u prošlosti.
Ovakvih žena je mnogo. Zamislite samo sa koliko njih se sretnete na dnevnom nivou. Zamislite samo koje sve tajne kriju nasmejana lica koja šetaju ulicom pored vas.
Sve te žene su direktno ili indirektno imale udijela u kreiranje mog bića. Naučile su me neke životne lekcije i što je najvažnije, da na život gledam sa vedrije strane. Jer sve je u oku posmatrača.
Na kraju ne mogu a da ne pomenem moju majku i moju baku. Jer one su te koje su postavile kamen temeljac u građi mene kao žene. Oponašajući njih dvije, naučila sam da volim. Naučila sam da se dam i otvorim ljudima. Obije su zagovarale teoriju da je žena kao biljka. Da li će procvjetati jednom, dva puta ili, možda, nijednom zavisi od njene sposobnosti da voli. A svu raskošnost i ljepotu jedne biljke možete vidjeti tek onda kad iznjedri cvjetove. One su meni nepresušan izvor inspiracije. I dan danas.
Moja baka je živjela u poslijeratnom periodu. Periodu istorijskih promjena i prevrata. Preživjela je mnogo loših stvari i gubitaka na svim poljima ali nikada nije davala sebi pravo na nedostatak empatije prema drugim ljudima. Uvijek nas je podsjećala da je počela od nule kada se udala za dedu. Zajednički život su započeli u iznajmljenom stanu. Od stvari, sa sobom su donijeli samo dvije kašike, viljuške i dva noža. Ostalo su stvarali, jedno po jedno. Po redu, sami i bez ičije pomoći. Priču nam je interpretirala svakog ljetnjeg raspusta, želeći da nam usadi u glavi nebitnost materijalnog bogatstva. I neophodnost da se borimo.
Eto zato, upravo zato ja skidam kapu optimistkinjama. Neću ih smatrati ludima, neću misliti da im sve ide kao po loju niti da su rođene pod srećnom zvijezdom.
Iz dana u dan, ne znamo ko se sve krije iza osmjeha. Ne znamo čarobnice koje ironiju života pretvaraju u smjeh i radost življenja. Jadaćemo se nekoj od njih i ujedno čuditi kako je njoj sve lako. Okarakterisaćemo je kao flegmanku i kulera koju ništa u životu ne dotiče. Neka od nas će im, čak, udariti epitet nezrelih žena. Žena koje nisu odrasle u potpunosti.
Dragana Rajković
