Portret 1: radni autoportret
Prije dvadeset godina, jedan poslodavac me pozvao da, iz firme u kojoj sam radila, pređem u veliki, važni sistem kojim je on rukovodio. Lijepo smo popričali o tome đe mogu najviše da doprinesem, đe profesionalno pripadam, kad da počnem radni angažman. Dogovor je postignut.
Ipak, kada je došao taj svečani dan, dobila sam drugo radno mjesto! Mjesto za početnike, platu mini, mini, a radno vrijeme od jutra do sjutra; dobila sam i najmanje pet, šest pretpostavljenih (a pozvao me je da ja budem njima pretpostavljena!), sve ljepše od ljepšeg. Kada sam sve to shvatila, nije mi bilo dobro. Ali, sjetila sam se onoga: Sam pao, sam se ubio! Dala sam riječ da ću preći u "veliku kuću", sporazumno otišla iz bivše, male firme...
Sa druge strane: imam porodicu, malu đecu, vreću odgovornosti... Šta drugo da radim? Naravno, pristala sam na sve i radila, radila. I ćutala, ćutala. Već je zaborav odnio sa sobom duge i naporne godine, sve dok nijesam od istog rukovodioca, sada na još većoj funkciji, čula kako je te i te godine "učinio nepravdu". Pitam ga prema kome? On tiho prozbori da misli kako je pod utiskom priča tadašnjih koleginica promijenio odluku, pa me je umjesto da rukovodim, postavio da mnome rukovode. I još dodaje kako su mu rekle da imam malu djecu, da sam zbog gubitka roditelja emotivno slabašna, da ću često biti na bolovanju i da nije vrijeme da rukovodim. Bar ne njima krajnje slobodnima, rasterećinima, bezbrižnima, njegovanima, dotjeranima i posvećenima poslu i samo poslu. Za razliku od mene, naravno, neposvećene.
Uuuu, rekoh, pa to nije bila Vaša odluka nego vaših žena? Sad mi je mnoooogoooo lakše. Mislila sam da ste Vi krivi. One su se, ženski solidarno, baš ponijele kao prave pravcijate drugarice, prijateljice, koleginice... ma, sve najbolje što je moglo da mi se desi...
Rukovodilac mi je potvrdio da je "sada svega svjestan" i, ipak, ništa promijenio nije. I dalje sam, baš kao od onog dana kada sam stupila na novi posao, radila od jutra do sjutra! Kako to ponekad biva, otvorila su mi se neka druga vrata i otišla sam kod privatnika. E, zato je nevjerovatan bio ispraćaj od istog mi rukovodioca. Prava vaspitna lekcija! Kako to ja mogu da iz državnog jata idem kod privatnika? Mislim li o porodici, đeci, stanu koji ću jednom valjda i dobiti, jer sam kadar!? Mislim li o plati, regresu, zimnici? Mislim li o odmoru preko sindikata? Bilo je tu još dirljivih pitanja i brige. Ostala sam tada nijema. Ne zato što nijesam uznala šta bih rekla, već zato što sam, znajući šta bih rekla, odlučila da ćutim. Otišla sam. Hvala i pa-pa...
MANIK, 'A beautiful view of the ocean' Portret 2: kreativna prijateljica
Nije da se hvalim, ali pismeni sastavi za različite prigode, posebno za svadbe i sahrane, dobro mi idu od ruke. "Govori" su mi specijalnost, a u zdravicama sam nenadmašna. Jedna prijeteljica mi je predložila da objavimo zbirku tih i takvih sastava ili da napravimo specijalni sajt!
Sve je bilo dobra šala, dok mi prijateljica nije objasnila egzaktnu osnovu svoje ideje: izučavala je i tumačila različite čitulje, oproštajne govore, pozdrave, čestitke, ali i sva druga slavljenička, vesela obraćanja. Došla je do zaključka da se u tim temama najviše i najčešće prepisuje iliti plagira. Detektivski softver bi imao posla. A kod mene - vidi - sve sami originali!
Cijeneći originalnost, moja prijateljica je zapela da razradi biznis ideju. Predložila mi je da pišem isključivo muške govore, jer se po običajima, od pokojnika opraštaju muškarci, a za veselja bih mogla da radim "oba pisma". Ona će da otvori sajt, ali i da garantuje diskreciju i originalnost. Ideja je totalno sumanuta, rekla sam joj smijući se, ne vidim sebe u tom žanru! A moja prijateljica se uopšte nije šalila, ni smijala. Ne odustajući, pokazala mi je glavni argument: male oglase. Ostala sam zapanjena! Doslovce - ljudi nude da pišu govore, svakakve i za sve uzraste i prigode. I to ima svoju cijenu. Moja istražiteljka sve ih je lijepo pozivala i saznala kolike su im tarife. Originali koštaju od 150 do 300, a razrade postojećih sastava od 50 do 150 eura. Plaća se avansno (50 % prije i 50% poslije). Posla ima, mušterije su zadovoljne. Sve je moja drugarica istražila, informisala se i došla do projekta.
Ništa od svega - nijesam mašina, ne mogu ja to, neđe mi se emocije slome, neđe slome mene... E, ženski rode, rekla je moja prijateljica, ovi iz oglasa su svi muškarci i baš ih briga za emocije - oni zgrđu pare!
Portret 3: Jelena, žena koje je bilo
Bila jednom jedna Jelena. Krhka, vižljasta, a vrijedna žena. Udata za uglednog čovjeka u susjednom selu. Živjeli su skromno, a časno. Dobili đecu, radovali se njihovom odrastanju. Radili vrijedno i radovali se beharu, cvijetu krtole, radovali se jagnjetu, jedrom kukuruzu i svemu drugom što je na selu za radost... Od tih dobara živjeli su i na kraj pameti im nije bilo da će rat i nemaština uskoro zakucati na sva vrata. A desilo se baš tako. U susjednoj kući, sa svojom porodicom je živio Jelenin đever Mijajlo.
Jednog aprila, jedne ratne godine, kuću su opkolili čupavi i bradati ratnici. Izveli su pred streljački vod sve muške glave iz kuće. Među njima i dijete, ni mjesec nije imalo. Đetetova majka Savica se nijemo slomila pred kućom. Glavni grijeh domaćina iz ove kuće bio je taj što je svima dozvolio da piju vodu iz njegovog bunara, bez obzira na godine, pol, vjeru, naciju i uniformu. Zato su sve muško iz kuće postrojili pred svojim oružjem. I počeli sa ubijanjem.
Tada je pred kuću stigla Jelena. Kada su pomenuti ratnici okrenuli oružje ka Mijajlovoj đeci, shvatila je šta se dešava, preskočila kamenu među i stala ispred strogog komandanta streljačkog voda. Pitala ga je: Kojim dobrom, brate? Ratnik je za trenutak zbunjeno zastao. To je bilo dovoljno Jeleni da ga ponovo oslovi sa brate, jer joj i jeste bio rođeni brat. Brat kojeg je ona njivila, gajila, hranila, pazila, jer im je majka umrla kad je ratnik imao dvije ili tri godine.
Brat je prilično grubo pokušavao da je udalji, ali ona je prkosno stojala ispred bajoneta i ponavljala: Nemoj, rode, da mi dom iskopaš! Mišljah da si došao da mi đeveru čestitaš nasljednika. Evo, prije mjesec dana rodio se Petar. Da donosiš zdravicu, mišljah! Da nazdravimo. A ti, ti brate, 'oćeš danas da iskopaš dom mome Mijajlu, što mi je više dobra učinio no što si ti, brate, sestri jedinoj! Ratnik i brat ju je i dalje odgurkivao, ali Jelena nije prestajala: Nemoj, brate, očinjeg ti vida, nemoj groba ti majčinog! Nemoj! Povuci vojsku i borite se na polju bojnome, ka' ljudi. Nemoj nejač, brate!
Skinula je i bacila svoj veo pred bratove noge, i rasplela kosu kao prijekor, molbu, ali i kletvu. Prelijetao je njen glas okolna brda, jecale su žene, plakala đeca... Nemoj, brate, nemoj rode moj! Ratnik je spustio bajonet, mahnuo rukom svojima, okrenuli su se i ubrzo nestali kroz rascvjetali voćnjak podno seoskih kuća.
Bila je nekad takva Jelena, i ostala ova besmrtna priča o njoj.
Naslovna ilustracija: FB The Talking Tree Sisterhood
